 |
| Nikola Grgić nije član nijedne političke partije i, kako kaže, ne želi ni biti. Povremeno piše kritike, literarne recenzije i tekstove pjesama za pojedine bendove. |
Redakciji BLIN MAGAZIN obratio se Nikola Grgić student prava iz Gradiške koji je poslao tekst upućen organizatoru protesta u Banjaluci Stefanu Filipoviću i neformalnoj grupi građana ’Glas naroda’.
Piše: NIKOLA GRGIĆ
Vijest da je mladi gospodin Filipović optužio RTRS da je „oruđe pojedinaca iz vlasti“, šokirala je oba vjerna gledaoca tog javnog emitera, stogodišnjeg Simu iz Lijevča Polja i Đuru sa Motajice, stoga su se i njih dvojica, prateći savremene trendove, odlučili da odsad prate vijesti na internetu, jer je opštepoznato da je to medij budućnosti.
Ali to je samo mali dio teme, a tema je socijalno i ekonomsko nezadovoljstvo naroda. U kriznim vremenima uvijek se nađe neko da iskoristi opšte nezadovoljstvo i okrene ga u svoju korist.
Pogledajmo Hrvatsku, na primjer, gdje je mladi oportunista, Ivan Pernar, odlučio da iskoristi ne samo bliskoistočne proteste i pobune, već i HDZ-ove korupcijske skandale u svoju korist, i to sa ciljem da se afirmiše kao bitan politički faktor u toj zemlji.
Preko društvenih mreža na internetu je pozvao na proteste, a narod se odazvao. Iako su ga neki mediji prozvali vođom protesta, ubrzo je marginalizovan zahvaljujući masama koje nisu pokazale velik interes da ih bilo ko vodi.
Da li se kod nas dešava ista stvar kao i kod komšija? Da li određena grupa pokušava sebi da stvori plodno tlo za buduće političko djelovanje? A zašto se to pitanje postavlja? Zbog toga što su protesti koji nemaju definisanu ideološku podlogu često mlaćenje prazne slame, a isto tako mogu otkriti prave namjere svojih 'predvodnika'. Zaista, teško da išta drugo možemo zaključiti od neartikulisanog 'Glasa naroda'.
Ako neko, pak, smatra da prethodno pitanje nije umjesno, onda preformulišimo poentu, pa pitanje postaje, šta se mora mijenjati i kako? Fraza 'nešto se mijenjati mora' ne vodi nigdje, ne otkriva ništa, ona je obavijena velom skrivenih interesa. Odgovor na postavljeno pitanje treba da bude program i/ili konkretni zahtjevi, a ova fraza to sigurno nije, ona je samo lupanje u prazno. Nedostatak programa i zahtjeva takođe navodi na to da bi se najavljeni protesti mogli označiti kao izduvni ventil naroda, što bi bilo mnogo štetno pogotovo za ono za šta se navodno zalažu, a to su, iako nedefinisane, socijalno ekonomske promjene.
Samom šetnjom bez ikakvog cilja teško da će se šta konkretno postići, osim što će neke dosad nepoznate ličnosti postati javne. Na drugu stranu, na kraće vrijeme će se smiriti strasti naroda jer će, nažalost, vjerovati da su zapravo nešto postigli.
Stoga, poenta pitanja novinarke RTRS-a nije uopšte promašena, štaviše, na mjestu je ako izuzmemo konkretno pitanje o Stranci Kokuza, a ona glasi: zbog koga tj. zbog čijih interesa su organizovani protesti ako se ništa konkretno ne planira poduzeti?
Da li iza protesta stoji neka od interesnih grupa ili političkih partija, ili se ide putem da se iste razviju ili formiraju? 
Demonstranti na Bliskom istoku izašli su na ulice sa jasnom porukom, smjena režima, a u Hrvatskoj se buni narod različitih političkih opredjeljenja, sa ciljem da vlada podnese ostavku. Iako zamjena jednog gazde drugim nije rješenje, na ulice se izlazi sa bar nekim zahtjevima, i ne posustaje se.
U apatetičnoj Bosni je druga priča, u Bosni se izlazi zašto, da bi bili u trendu kao Sima i Đura, možda da bi afirmisali buduće ugnjetavače naroda koji sebe nazivaju vođama, ili pak da bi odvratili narod od samoorganizovanja i konkretnog djelovanja kojeg bi se svako na vlasti zaista imao razlog bojati?
A zašto bi nas ovo trebalo interesovati? Zbog toga što je narod koji se ne organizuje sam, i koji ne postavi svoje zahtjeve, uvijek u situaciji da zavisi od interesa vođa, a ne da sprovodi svoje interese. S obzirom da većina tog naroda koji planira izaći na proteste pripada radničkoj klasi, uključujući penzionere i studente, jasno je da oni sami moraju da vrše pritisak na vlast, korištenjem svih metoda direktne akcije, jer posredstvom bilo koga drugog, ne samo da se može desiti, već skoro da je zakonitost, kako kaže sam gospodin Filipović, da se dođe u situaciju 'gdje su potplaćeni oni koji bi trebali zastupati interese građana'.
Neki psiholozi tvrde da ne treba darovati zaručničko prstenje, jer ono na psihološkoj bazi umanjuje vrijednost onog vjenčanog. Nazivanjem gospodina Filipovića revolucionarem, u glavama ljudi mistifikuju se, pa i omalovažavaju, istinski revolucionarne organizacije sa jasno definisanim statutima, programima i zahtjevima. Ne samo da je trenutno istina da je metaforički vjenčani prsten kvalitetniji, već je u cijeloj toj priči bitnije ono što označava, nešto vrijednije, početak samog braka, dok je zaručnički samo obećanje. Istina, brak se može raskinuti, isto kao što pokušaj revolucije može propasti, ali samo obećanje ništa ne vrijedi, bitno je analizirati situaciju i djelovati. Kao što obećanje o ženidbi, uz flertovanje sa strane, može biti puko iskorištavanje naivne djevojke da bi se uzdigao kao alfa mužjak u selu, isto tako obećanje o promjenama, bez istinske želje za istima, navodi nas da situaciju gledamo na ovaj način.
(BLIN MAGAZIN)
VEZANI TEKSTOVI: