Piše: Bojan BAJIĆ

Na spomen ploči na pijaci Markale piše:

'Na ovom mjestu su srpski zločinci ubili 67 građana Sarajeva...'

Haški tribunal je Stanislava Galića, komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske,  osudio na doživotni zatvor zbog zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja rata. U presudi se, između ostalog, navodi da je Galić odgovoran i za granatiranje tržnice Markale.

Očigledno je da su granatu na Markale ispalili zločinci. To kaže i moral i presuda. Sad se postavlja pitanje kako nazvati te zločince ili bilo koje druge zločince proteklog rata. Skupština Kantona Sarajevo je odlučila da zločince nazove srpskim, što spomen ploča već godinama dokazuje. Širom Sarajeva postoji više od 20 ovakvih spomen ploča.

Kvalifikacija 'srpski zločinci' obilježava cijeli srpski narod kao zločinački, što je kolektivna optužba, a znamo da krivica može biti samo individualna, s imenom i prezimenom svakog pojedinačnog zločinca. Ovom prilikom se neću detaljno baviti raznim oblicima društvene i građanske odgovornosti, osim kratkog pozivanja na Jaspersa, već isključivo krivičnom odgovornošću za konkretna ubijanja, čime se predmetna spomen ploča i bavi.

Nategnuti pokušaji da se kvalifikacija 'srpski zločinci' protumači na način da su to zločinci koji pripadaju srpskom narodu, te da ne znači da su svi Srbi zločinci, naprosto ne stoji, jer bi onda postojali crnački, bjelački, bošnjački, muslimanski, pravoslavni, ženski, muški, i slični zločinci, što je nedopustiva kolektivizacija. Ovom logikom bi trebalo na Kazanima u Sarajevu pisati da su muslimanski/bošnjački zločinci pobili nedužne građane srpske nacionalnosti, čime bi se svim muslimanima/Bošnjacima pogrešno inputiralo zločinaštvo.

Krivicu za neko djelo može snositi pojedinac, grupa pojedinaca, institucija, država, ali ne i narod.

U slučaju Markala sve je poznato. Imamo pojedince s imenom i prezimenom – krivi su. Imamo instituciju: Vojska Republike Srpske – kriva je (što ne obuhvata sve vojnike VRS-a). Imamo Republiku Srpsku pod čijom ingerencijom se nalazila vojska – kriva je (što ne obuhvata sve građane RS-a). Baš ovom logikom će Republika Srpska morati plaćati odštete po tužbama građana Sarajeva.

Međutim, srpski narod nije kriv za Markale.

Na još jedan način se pokušava odbraniti kvalifikacija 'srpski zločinci', tako da se pridjev srpski objasni kao izvedenica iz imena države ili institucije. Pod pretpostavkom da je Republika Srbija izvršila ispaljivanje granate na Markale, onda se teoretski može napraviti izvedenica iz imena države Srbije 'srpski zločinci', što bi onda značilo da je kriva Republika Srbija, Vojska Srbije i pojedinci iz vojske, ali to opet ne prebacuje krivicu na sve vojnike, a naročito ne na sve građane Srbije. Tako možemo reći da je nešto uradila srpska, američka ili ruska diplomatija, da su američki zločinci (vojnici) silovali djevojke u Iraku, da su ruske špijunske podmornice ušle u američke vode, da je britansko meso zaraženo, i sl.

Međutim, opcija sa Srbijom u slučaju Markala otpada, jer je gore pomenuta haška presuda utvrdila krivicu Vojske Republike Srpske.

Postoji još mogućnost da se natpis 'srpski zločinci' opravda kao da nije kolektivna krivica cijelog naroda, i to tako da se pokuša izvesti iz naziva Vojske Republike Srpske i samog naziva entiteta: Republika Srpska. Ova mogućnost ima tanku nit logičnosti, ali na veoma klimavim nogama, jer u BiH postoje tri konstitutivna naroda, pa se takva kvalifikacija u BiH logičnije veže za narod, a ne za institucije (vojska, mup, vlada, skupština, entitet...). Ako se želi insistirati na ovoj mogućnosti, onda se na spomen pločama neminovno mora dodatno pojasniti da se misli na institucije, jer ova mogućnost dvostrukog tumačenja u najmanju ruku je lukavo osmišljena.

Tom logikom bi se onda moglo napisati bosanskohercegovački zločinci, za sve slučajeve zločina počinjenih od Armije Bosne i Hercegovine, što bi se moglo tumačiti na hiljadu načina, a samim tim bi postalo predmetom raznih zloupotreba i manipulacija, što je takođe riječ kada je u pitanju kvalifikacija 'srpski zločinci'.

Teza da su Srbi glasali za SDS, a ovi onda u ime Srba organizovali opsadu i granatiranje civilnih ciljeva u Sarajevu, čime se zločinci navodno imaju smatrati srpskim, nema potrebe detaljno opovrgavati, jer čak i da su apsolutno svi Srbi glasali za SDS, a nisu, da ne pominjemo djecu, i rođenu i još nerođenu, velika većina onih koji jesu glasali za SDS nisu glasali za program ubijanja bilo koga, jer tada na izborima takav program nije bio ni ponuđen. To što ratni zločinac tvrdi da je djelovao u ime Srba, to nema nikakvog značaja da bi se tom logikom implicirala kvalifikacija 'srpski zločinci'. Baš kao što nema značaja da se dokazani lopov počne 'vaditi' tako što kaže da je veliki vjernik i da posti svaki dan. Bilo bi glupo da ga okvalifikujemo kao Muhamedov ili Isusov lopov.

Natpis 'srpski zločinci' se s pravom među Srbima doživljava kao proglašavanje cijelog naroda zločinačkim, što ne ostavlja mogućnost da je bilo ko nevin. Kao rezultat takvih optužbi se kod većine Srba javlja osjećaj da su nepravedno optuženi, da se tu radi o političkoj manipulaciji, a ne istini, jer se krivci generalizuju, pa se onda razvija opravdan bunt.

Kako natpis na spomen ploči nije znao stati na tačnoj identifikaciji krivaca, nego je prešao u polje kolektivizacije, manipulacije, politizacije i laži da je jedan narod zločinački, tako isto određeni pripadnici tog naroda u svojoj odbrani od takve optužbe ne znaju stati na tačnoj identifikaciji krivaca, nego vrlo često uz pomoć propagandista pređu u polje negacije da se zločin uopšte desio ili postavljaju besmisleno kontra pitanje: 'A šta su oni nama uradili?', tako izbjegavajući suočenje sa istinom, uz kontra kolektivno optuživanje 'njih', 'onih',...

Kad je riječ o Sarajlijama i njihovom stavu prema kolektivnoj krivici, moram priznati da nemam u posjedu neka relevantna istraživanja, ali ogromna većina ljudi s kojima imam lični kontakt smatra da je krivica isključivo individualna i institucionalna. Međutim, u Federaciji BiH postoje pojedini glasovi koji Srbe optužuju da su genocidan narod, a obično se takav glas više čuje i prenosi od hiljadu normalnih. Takve glasove na obradu uzimaju propagandistički mediji u RS-u, i onda vrše daljnu manipulaciju u željenom smjeru, a onda to prikazuju kao oficijelnu politiku iz Sarajeva, jer spomen ploče postavljene od strane institucija predstavljaju zvanični stav, a ne stav nekog pojedinca.

Meni je takođe veoma indikativno kad čujem od nekog tolerantnog, liberalnog i nenacionalistički orijentisanog Bošnjaka iz Sarajeva, dakle vrlo dobronamjernog (a više puta se to desilo), da su moji tekstovi i izjave dokaz da nisu svi Srbi nacionalisti, šovinisti, da ne podržavaju svi genocid u Srebrenici, čime nesvjesno pokazuju postojanje stereotipskog razmišljanja o Srbima.

To ilustruje da u dijelu bošnjačkog javnog mnjenja provejava stav da su Srbi generalno ovakvi ili onakvi, a uglavnom s lošom konotacijom. Ovakav pristup je nedopustiva kolektivizacija, ali i veoma netačna, jer ogromna većina Srba ne mrzi nikoga, a kamoli da je spremna da se složi da neko bude ubijen.

Ilustrativna je izjava Predsjednice Društva za ugrožene narode Fadile Memišević, date za sarajevski magazin DANI, koja kaže: 'Najbolje bi bilo kada bi oni koji su počinili zločin podigli spomenik žrtvama'. U nastavku kaže: 'Možete li zamisliti da Srbi dignu spomenik žrtvama na Markalama...'.

Ovo sve pokazuje da iza natpisa 'srpski zločinci' postoji namjera kolektivizacije krivice, te da takva konstrukcija nije slučajna. S druge strane, ovakve stvari su idealne za propagandiste iz RS-a kako bi dokazivali teze o nemogućnosti suživota u BiH.

S poštovanjem i saosjećanjem sa žrtvama na Markalama, uz izvinjenje porodicama žrtava koje i ovim tekstom mogu biti uznemirene, uz zadovoljstvo da su krivci procesuirani, uz želju da se procesuiraju i svi drugi krivci (nalogodavci i počinioci), uz želju da se jasno označe i institucije i ideologije koje su to uradile, uz želju da se to više nikad i nigdje ne ponovi, pozivam nadležne da tragični događaj ne zloupotrebljavaju, i da zamjene nepravednu konstrukciju 'srpski zločinci' nekom preciznijom kvalifikacijom koja ne optužuje narod nego institucije i/ili konkretna imena.

S druge strane, ako se u Bosni i Hercegovini konsenzualno dogovorimo, a lično smatram da je to ispravan put, da konkretne počinitelje zločina stavimo u ukupni kontekst dešavanja, kako bi se samokritički preispitali o našoj vlastitoj ulozi u stvaranju atmosfere ubijanja, onda nam Karl Jaspers sa svojim djelom 'Pitanje krivice' može poslužiti kao putokaz.

Na primjeru nacističke Njemačke, ali i s pretenzijama na univerzalnije značenje njegove tipologije, Jaspers moguću krivicu ili odgovornost građana za postupke jednog zločinačkog režima dijeli na: krivičnu odgovornost, političku krivicu, moralnu krivicu, metafizičku krivicu.  Za svaki od navedenih tipova krivice ili odgovornosti može se utvrditi ko mu, kako i zašto podliježe, ali takođe i ko je taj ko ima (ili nema) pravo da pretpostavljenog krivca za to proziva.

Ako je kod krivične odgovornosti sve manje-više jasno: 'Oni koji su organizovali i činili zločine treba da odgovaraju pred sudom', politička je krivica već osjetljivija. Jaspers je vidi kao građansku odgovornost: "Do nje dovode postupci zvaničnika i građana jedne države. Zbog nje ja moram snositi posljedice postupaka države čijoj sam vlasti potčinjen i u čijem se poretku odvija moje stvarno postojanje (utvrđena politička odgovornost). Svaki čovjek snosi dio odgovornosti za svoju vlast.'

Moralna je odgovornost u ovoj tipologiji možda i ključna, utoliko što je njen izostanak uzročnik potonjih zala: "Moralni propusti čine osnovu iz koje se rađaju politička krivica i zločin. Bezbrojni sitni propusti, konformističko prilagođavanje, jeftino opravdavanje i neprimjetno pospješivanje nepravde, doprinose stvaranju javne atmosfere koja onemogućava jasno viđenje stvari i sve ono što tek kao takvo čini zlo mogućim, sve to ostavlja posljedice koje zajedno čine preduslove političke krivice za ukupne prilike i događaje."

Metafizička, pak, krivica je ona koju čovjek može raspraviti samo sa sobom i s Bogom, ukoliko osjeća njegovo prisustvo.

(BLIN MAGAZIN)