Započela su zagrijavanja u brojanju love što je donijela još jedna turistička sezona. Opet će Dalmatinci i Neumljani biti u plusu. I ponovo će se mnogi pitati da li je tačno ono što se u glazbenom hitu pjeva - da nije u šoldima sve. 

Jer svaki zarađeni euro, dolar, franak ima i drugu stranu. Koju najbolje oslikavaju sve hladniji tirkizno modri vali što donose emocije i razmišljanja o prolaznosti još jednog godišnjeg odmora. I onda ti se u memoriji upali ono što si lani, u datumski istim danima, pisao. Samo, čini ti se, sada je još tamnije. Prijete sa svih strana da predstojeću zimu nikada nećemo zaboraviti. Naravno, oni koji prežive...

Elem, pitao sam se lani ko je taj ravnatelj koji dirigira kada jedna rekordna turistička sezona postaje sjećanje praznih balona. Ko ima pravo da jednu uspješnu poslovnu rapsodiju pretvori u sve težu depresiju.

Jer, nije sve u lovi, punim novčanicima, nego i u praznim dušama, pustim kalama, plažama. Hoditi malim mistima bez ljudi, bez furešta što donose prividni lagodni dalmatinski život, je kao biti u gradovima duhova. Naslućuje se prisustvo čovjeka samo po odbačenim ligeštulima, hotelskim ležaljkama. Prometnicama čije bijele linije nestaju u horizontu ništavila bez ijednog vozila. 

 Nije sve u lovi, punim novčanicima, nego i u praznim dušama, pustim kalama, plažama

Tek sada vjerujem prijatelju psihijatru da najviše posla ima upravo nakon godišnjih odmora. Poslije paklenih gužvi, u kojima mislimo da se odmoramo dok se grabimo za mjesto gdje ćemo baciti ručnike, meteorski brzo se privikavamo na gužve, guranja, čak i u ovoj tek protekloj sezoni dok su nas plašili ratovima, sudaramo se s pravim životom.

Iz rapsodije uživanja, ljuljuškanja na modrim valovima naglo se gušimo u svakodnevnici od koje smo pokušali pobjeći i onda ponovo, još silovitije, upadamo u život u kojem imamo samo sve veće i veće snove, nade, kako pobjeći od njega. Poslije svakog ljeta bolno otkrivamo da izlaza nema. Preostaje jedino voziti do kraja, do depresije, do psihijatra.

Nakon današnje kratke šetnje po sve praznijoj tučepskoj vali, uz jake udare juga, bojim se da ću i ja uskoro kod prijatelja psihijatra. Do sada sam mu odlazio na čašicu drugarskog razgovora i zajedničkog gledanja neke tekme.

Ali, sve se bojim da lijeka za ovakve postsezonske turističke depresije nema. Jer, sjećam se kada sam u godinama mladim s mora stizao u maglovito i smogali Sarajevo. Prvih dana ponovnog susreta sa ulicama djetinjstva mrzio sam mjesto rođenja. Ali kada bih ponovno trknuo na jesenje morske vikende, jedva sam čekao kada ću se vratiti ćiku. U zagušljivo Sarajevo, da uživam u gužvi jarana i magli koja se može rezati.

Sve se bojim da lijeka za ovakve postsezonske turističke depresije nema

Sve je bolje nego pustoš, nakon nesnošljivo pretrpanih plaža...
Samo ne znam zove li se i to depresija?

I dok prolazim pored bijelog zdanja tučepskog Hotela Alga, bude se sjećanja na monolog na povijesnim internacionalnim skupovima turističkih novinara. Održavali su se u maju i tu smo mi, žurnalisti, slobodno iznosili svoja mišljenja o još jačem razvoju značajne privredne grane što je nagovještavala i potpuni procvat 52 kilometra Makarske rivijere.

U svom ne baš kratkom izlaganju usudio sam se da kažem da još nisam čuo nijednog gosta hrvatske obale koji je naglašavao da se ponovo vraća na vale Jadrana zbog nekog direktora hotela, menadžera ili predsjednika, šefa turističke zajednice. Turisti su kazivali da su im odmor uz jedinstveno more uljepšavali i činili nezaboravnim obični, “mali” ljudi. Tihi i vrijedni djelatnici, što su predstavljali branitelje prve linije u pobjedama hrvatskog turizma, koje gosti nisu zaboravljali. Jer, bili su uz njih danju i noću. Direktori i menadžeri su dotle bili u sjeni, u svijetu svojih ureda, sa rijetkim izravnim kontaktima sa turistima.

Sjetio sam divnih, predratnih turističkih dana dok sam promatrao mladića koji je kao trkač sa olimpijskih staza stizao u sve kute legendarne plaže ispred slavnog Hotela Jadran u Tučepima. S osmijehom na licu, ljubaznim riječima u trenu je udovoljavao zahtjevima gostiju što su željeli da još jedan sunčan dan provedu na ležaljki, u hladu suncobrana.

I tako iz dana u dan, od izlaska do zalaska sunca, neumorni Frane brani hrvatski turizam bez mane

U povijesno paklenim danima ljeta što neumitno prolazi kao da je svojim neprestanim letenjem od mjesta do mjesta velike plaže donosio povjetarac osvježenja, ljudskosti i osjećaj da se na goste ne gleda samo na još jedan zbroj eura. Na bespoštednu, bezdušnu utrku za novčanicama zbog čega se na hrvatsku obalu sve primjetnije manje vraćaju nekadašnji turisti. Recimo Nijemci, Italijani…
 

Zato mislim da je red predstaviti jednog iz te vojske “malih” ljudi koji još uspješno boje sliku turizma Lijepe naše.
Preda mnom je Frane Brbić, 21 godišnjak, rođeni Tučepljanin. Kaže, na plažama je još od osnovne škole. Svako novo ljeto bilo je novo iskustvo u radu što obale u ovom lijepom mistu čine nezaboravnim.

Sada se, kao već veteran turizma na plažama, bez po muke diže svako jutro u četiri ure da bi njegov plac pred Hotelom Jadran bio spreman, da prije zore i prvih zraka sunca, u besprijekornom redu ambrela i ležaljki, pozdravi novu skupinu gostiju u lovu na preplanulu put.

I tako iz dana u dan, od izlaska do zalaska sunca, neumorni Frane brani hrvatski turizam bez mane. Kao i hiljade onih na koje mnogi gledaju samo kao na prateće, šutljive, nevažne djelatnike najvažnije privredne grane.

Među kojima je i mnogo sezonaca iz BiH. Pitam se da li će sada i njih u mjesecima što dolaze loviti depresija, što dolazi poslije još jedne nezaboravne rapsodije radosti, dok su plaže i kavane bile prepune lovaca na šum mora i zlatno sunce.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.                                                             

(DEPO PORTAL/ad)