Potrebno je najširem i najkompetentnijem auditoriju predstaviti jednu naročitu knjigu poteklu iz duše i pera Alena Muhića, pod naslovom Ja sam Alen. Neobičan je naslov jer se već iz naslovne stranice knjige vidi da autor jest Alen, ali on to eksplicira naslovom knjige čineći ga naročito jakom pozicijom cijeloga teksta. 

(Promocija će biti 8. septembra u 19 sati u BKC.)

Alen je danas uspješan, moralan, rekao bih: dostojanstveno vertikalan mladi čovjek koji je 1992. godine začet tako što je jedan četnik, barbarin, silovao muslimanku Bošnjakinju. Četnik je potom strastveno pohrlio ka drugim zvjerstvima, a Alena je majka poslije poroda tragičarski napustila.

Predstavljanje ove knjige širokom auditoriju važno je zbog mnoštva razloga, a među njima je, vjerovatno, najvažnije to što knjiga već naslovom – rekao bih: u emfazi – upućuje na to da je njen sadržaj potraga za identitetom i izgradnjom personalnosti, ali ne junaka umjetničkog teksta nego stvarnog junaka naše nejunačne stvarnosti koja se u ovom slučaju manifestirala na naročito surov način, ali ipak sa sretnim završetkom zahvaljujući spasonosnoj humanosti dvoje ljudi dostojnih herojskoga doba.

Alen je danas uspješan, moralan, rekao bih: dostojanstveno vertikalan mladi čovjek koji je 1992. godine začet tako što je jedan četnik, barbarin, silovao muslimanku Bošnjakinju

Knjiga kazuje o istinski neobičnoj sudbini i izuzetnoj personalnosti koja se formirala u uslovima i na takav način da zanima širu javnost za koju ima naročit značaj, izlazeći iz horizonta intime i privatnosti. Naime, kada autorovo djelo izađe u javnost kao knjiga, ona postaje relativno nezavisna od njega jer iz njegove subjektivnosti prelazi u svijet mnoštva subjekata: ona nužno postaje intersubjektivna. 

Međutim, Alenova sudbina toliko je oneobičena i dobrovoljnom roditeljskom humanošću Advije i Muharema koji su ga usvojili, da nije moguće transponirati njegovu sudbinu u knjigu onako kako se transponiraju događaji u književnim umjetničkim djelima. Ova knjiga je prije svega neporeciv dokument, apsolutno uvjerljivo svjedočanstvo o moralnoj problematičnosti svijeta u kome živimo: dakle, ona je dokument i svjedočanstvo o izuzetno svirepom zločinu, na jednoj strani, i o uzvišenoj roditeljskoj humanosti Advije i Muharema, na drugoj strani.

Ova knjiga kazuje o osvajanju dostojanstva jednog optimalno osviještenog subjekta; ona je svjedočenje o nemjerljivoj važnosti identiteta kojeg uglavnom uzimamo kao gotovu stvar, činjenicu čijeg značaja često nismo ni svjesni. 

No, Alenova drama identiteta toliko je snažna po sebi i tako uvjerljivo je artikulirana da njega predstavlja gotovo kao antičkog junaka – iz onih vremena kada su u ljudskoj povijesti mitsko i stvarnosno bili najbliže jedno drugome. Jer čovjek bez identiteta je bezlična i subjekatski pasivizirana jedinka. Čovjek tek kao osoba, kao ljudsko biće sazdano u identitetu i dostojsnatvu, punopravno postaje integrativni i osviješteni dio društva. 

Ova knjiga kazuje o osvajanju dostojanstva jednog optimalno osviještenog subjekta; ona je svjedočenje o nemjerljivoj važnosti identiteta kojeg uglavnom uzimamo kao gotovu stvar, činjenicu čijeg značaja često nismo ni svjesni

Posebno je važno da sviješću o svome identitetu čovjek gradi ono čudesno zdanje koje zovemo dostojanstvom, a ima ga kao vrijednost jedino čovjek, pa potom i njegovo društvo sačinjeno od identitetski formiranih i dostojanstvenih ljudi. Zato je čudesna Alenova potraga za tom izuzetnom vrijednošću svima nama važna i zato se svih nas izuzetno tiče ova knjiga. Alenova potraga za tom izuzetnom vrijednošću iznova me podsjeća na onu potragu za vrijednostima antičkih junaka u podnožju Olimpa i na prostorima izvan Polisa. Ovim dolazim do još jedne poente svoga izlaganja.

Naime, Alenova potraga za identitetom i dostojanstvom kao primarnim vrijednostima čovjeka povezana je s onim što se nalazi na suprotnom polu nehumanosti i gnusnoga zločina. Alen je začet tako što je jedan četnik silovao jednu muslimanku Bošnjanku. Ovo naglašavam zato što to nije bilo “obično“ seksualno nasilje – ako je tako nešto uopće moguće – već je silovatelj iz one formacije zlikovaca koji su smatrali svojom obavezom, čašću, čak pobožnošću, da siluju ne bilo koje žene već Bošnjanke muslimanke – dakle oni su to smatrali misijom svoje nacije, ali i svoje vjere. Utoliko je taj zločin suroviji i utoliko je Bog više povrijeđen. 

Bilo je to u vrijeme sveopćeg i sličnog nasilja pa se u tom smislu taj zločin ne može smatrati izoliranim seksualnim nasiljem već čitavim društvenim projektom. U tom kontekstu ponovo iskrsava ono na šta cijelo vrijeme ukazujem. Naime, Alenova sudbina nije samo individualna nego je ona i individualna i društvena tragedija koja – kao takva – pripada svima nama, i to na onaj način na koji se svakog od nas tiču gnusni Zločin i uzvišena Vrlina. 

To nije bilo “obično“ seksualno nasilje – ako je tako nešto uopće moguće – već je silovatelj iz one formacije zlikovaca koji su smatrali svojom obavezom, čašću, čak pobožnošću, da siluju ne bilo koje žene već Bošnjanke muslimanke

O toj bipolarnosti, ili binarnosti našega svijeta svjedoče Alenova sudbina i njegova knjiga pa je zato važno i to što ih je iz sfere privatnosti uveo u osvijetljeni horizont javnoga: i Zločin i Vrlina trebaju svjetla! Tek tada njihov puni smisao nužno se otkriva. Učiniti takav zločin silovanja i potom ne priznati dijete rođeno iz toga čina (da upotrijebim eufemizam) predstavlja bezmjerno usavršavanje zločina. 

To je zapravo svjedočanstvo o tome koliko može biti zlikovačka, nemoralna narav čovjekova. To ne čini nijedna životinja, a upravo moral je dragocjenost kojom je Bog darivao čovjeka i moralom ga je odlikovao nad životinjama. Nije to više individualna sudbina, već ona iz individualnoga čina postaje univerzalna: to je vječna i sveopća borba Dobra protiv Zla. O tome nam svjedoče Alen i njegova knjiga, i zato je dobro da se ona u tome kontekstu predstavlja.

Dakle, u cijeloj ovoj sudbini koju nastojim makar ovlaš zahvatiti perom i intelektom, ali i neminovnom, čak plimnom emocijom, očigledno je snažan susret pojedinačnog i općega, individualnog i društvenoga. Alenova sudbina je, naravno, prije svega individualna, ali ona svojim značajem prelazi u sferu društvenoga i ona upravo kao individualna artikulira društveni karakter i značaj zločina, a to je relativna učestalost takve vrste nasilja, pri čemu se ne smiju ispustiti iz vida i drugi važni aspekti toga zločina na koje sam već ukazao: bio je to seksualni zločin, ali ne samo kao izraz požude već i kao dio ratničkoga plana i strategije, pri čemu su se te zlikovačke horde predstavljale kao nebeski narod, pa njihov zločin dolazi kao čin pobožnosti. U odnosu na takve, barbari su bili veoma civilizirani. 

Advijina i Muharemova čovječnost i plemenitost u ovom času podsjeća me na taj kosmički važan dijalog Boga i Meleka. Vjerujem da je na kraju i u vezi s tim najispravnije reći da Muharem i Advija nisu više samo imena: oni su ovom čudesnom sudbinom postali metafora

U čemu je još izuzetnost ove knjige i sudbine u njoj iznesene?

Iz takvoga zla Alen Muhić, kao osoba s mogućom stigmom i traumom, za neke možda dostojan sažaljenja, izlazi poput istinskog junaka koji uspijeva prevladati inerciju negativiteta; on izlazi kao osoba potpunog, prezrela identiteta, osoba koja je moralom bremenita, rekao bih čak da je on u svojoj knjizi, pred nama, općenito u našoj stvarnosti, u vertikali ljudskoga dostojanstva, dostojan našega najvećeg poštovanja.

U svemu ovome, poput literarnog happy enda, javljaju se humani a ne biološki roditelji Alena Muhića, a to su Muharem i Advija. Njihova humanost je bogomdana i kao takva je uzvišena; pokazuje se kako je ta humanost u stanju nadvladati mračne čovjekove porive zla koje Meleki naslutiše onda kada Bog odluči stvoriti Čovjeka pa Ga zapitaše; „Zar ćeš na Zemlji stvoriti onoga što će krv po njoj proljevati i nered činiti?!“, a Bog im kaza: „Ja znam ono što vi ne znate!“ 

Advijina i Muharemova čovječnost i plemenitost u ovom času podsjeća me na taj kosmički važan dijalog Boga i Meleka. Vjerujem da je na kraju i u vezi s tim najispravnije reći da Muharem i Advija nisu više samo imena: oni su ovom čudesnom sudbinom postali metafora.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)