Gost Avazovog intervjua bio je proslavljeni bh. reditelj Haris Pašović koji je govorio o nadolazećem Sarajevo Festu, kontroverzama oko predstave o „Bošku i Admiri“, te stanju bh. društva danas.
1' Taj taksista koji ima tridesetak godina, pitao me je o čemu se konkretno radi kad je u pitanju predstava o Bošku i Admiri jer je čitao neke rasprave. Dakle, vjerovatno nije ni rođen kada je rat trajao. To je ono što ja stalno govorim – zaboravljamo da imamo dvije generacije koje nisu rođene u ratu. Postoje ljudi koji su bili djeca u ratu, a sada imaju svoju djecu i ta djeca već odrastaju. Dakle, za njih je rat priča njihovih nana i djedova i to je nešto što je možda mojoj generaciji teško razumjeti. Nama se čini da je to bilo jučer, ali nije – to je bilo prije 30 godina. Taj rat je bio strašan.
3' Danas u Bosni i Hercegovini, 30 godina poslije rata, ja ne vidim da u društvu postoji atmosfera koja gleda u budućnost. Neuporedivo je to. Jugoslavija je 1945. godine bila pobjednik u jednom strašnom ratu, i to je bio jedini autentični, autohtoni pokret otpora u Evropi koji je oslobodio svoju zemlju – partizani. Sve druge zemlje oslobođene su zahvaljujući savezničkim snagama – Amerikancima, Sovjetima, Britancima – ali Jugoslaviju su oslobodili partizani.
4' Jugoslavija je bila pobjednik, izgradila je plan kako ta država treba izgledati. Već 1948. godine raskrstila je sa Sovjetskim Savezom i postala samostalna zemlja koja je uspjela da gradi svoju budućnost. Trideset godina nakon rata, 1975, to je već bilo doba prosperiteta. Ljudi koji su 1945. bili nepismeni, tada su već imali djecu koja su završila fakultete, imali su radna mjesta, automobile, stanove, kuće, putovali su. To je bilo doba prosperiteta i svi smo živjeli pobjednički mentalitet.
5' Čehoslovačka je imala nešto viši BDP, ali ekonomski rast Jugoslavije ključan je bio pedesetih. Šezdesetih dolazi prva kriza, osamdesetih druga, koja je i dokrajčila sistem. A zašto BiH danas nema napretka? Zato što nema političke strategije, nema ekonomske strategije, nema rješenja. I zato se svi osjećaju kao gubitnici.
6' Isti onaj mladić koji vozi taksi kaže: „Hrvati i Srbi su nacionalisti, a Bošnjaci nisu.“ Isto to za sebe misle Srbi, a Hrvati kažu: „Bošnjaci su nacionalisti, a mi nismo.“ Dakle, svako sebe vidi kao izuzetog. Ali istina je da je konflikt profitabilan – i to je ono što ga održava. U realnom životu toga nema: danas možemo putovati cijelom BiH, svi imamo iste tablice, istu valutu, ljudi rade poslove. Biznis sektor sarađuje bolje nego politika. Kultura sarađuje koliko može – iako ni oni ni mi nemamo para.
7' Pretpostavljam da mafija odlično sarađuje, oni uvijek dobro sarađuju. A jedini sektor koji također „dobro“ sarađuje je politički – ali s ciljem da stalno proizvodi konflikt.
8' Razlika je u tome što Tito nije imao uknjiženo bogatstvo. Ne postoje nikakvi dokazi da se lično bogatio. Cijela država je bila njegova, nije morao ništa knjižiti. Bio je dosljedan svojoj ideologiji – nije se bogatio na račun radnika kojima se obraćao.“
9' U vrijeme Tita Tastave i Škode su bile dostižne. Prije njega ni to ljudi nisu mogli zamisliti. A danas, meni većina automobila koji se voze Sarajevom nije dostižna. Nikad više skupih auta na ulicama, a ja ne znam ko ih vozi. Očigledno postoji klasa koja ima novac, ali kako se taj novac stiče – to bih volio da znam. U kulturi i prosvjeti tog novca nema. Mi možemo živjeti pristojno, ali ne kao oni.“
11' Nije me briga ko vozi šta želi i može. Mene potrese kada dječak od 19 godina pogine u minskom polju spašavajući pet koza od kojih mu porodica živi, a majka nema novac ni za dženazu. To govori da nemamo društvenu svijest. Oni koji se kunu u narod, vjeru i partiju ne rade na terenu da narod živi pristojno. Taj dječakova jedina želja bila je da ima svoju sobu. Osjećam se loše kad živim u zajednici u kojoj su razlike toliko velike.“
12' Ne smeta mi da neko vozi raketu, neka vozi, ali smeta mi to što u ovoj zemlji postoje ljudi na ivici gladi. A vidimo da su stranke koje se kunu u socijalnu pravdu došle na vlast, a ponašaju se bahato – putovanja, ko zna čijim troškom, Rolex satovi, kokteli. To nije socijaldemokratija kakvoj bismo trebali težiti.
Kompletan razgovor pogledajte ovdje ili u priloženom videu:
(DEPO PORTAL/ad)