Hrvoje Rupčić je hrvatski muzičar, perkusionista, putopisac i jedan od osnivača legendarne latino-jazz grupe Cubismo. Osim što je prepoznat kao vrhunski poznavalac afro-kubanskih ritmova, iza sebe ima i bogatu karijeru putopisca sa nekoliko objavljenih knjiga inspirisanih njegovim ekspedicijama po svijetu.

Publika u Sarajevu imat će priliku ponovo uživati u nastupu Cubisma nakon šest godina pauze – koncert će se održati 18. avgusta u City Pubu. Ulaz je besplatan zahvaljujući podršci Jack Daniel’sa, pa je ovo savršena prilika da se zapleše uz vruće latino ritmove i energiju benda uživo.

U razgovoru za DEPO Portal Hrvoje Rupčić govori o sarajevskom koncertu, specifičnostima afro-kubanske muzike i tradicionalnim instrumentima, opstajanju u savremenoj "digitalnoj areni", ali i o turbulencijama na hrvatskoj političkoj sceni, fenomenu Thompson te tišini tamošnje muzičke i kulturne scene kada je riječ o stradanju civila u Gazi... 

Razgovorao: Adi SARAJLIĆ

Cubismo će 18. avgusta nastupiti u sarajevskom City Pubu, nakon šest godina pauze. Šta publika može očekivati od večeri u kojoj dominiraju ritmovi s Kube, Brazila i Kariba? Pripremate li nešto posebno za sarajevsku publiku, poznatu po muzičkom ukusu i energiji?

Za Sarajevo nas vežu divne uspomene i mnoštvo predivnih koncerata. Od našeg prvog nastupa sredinom 90-ih, kada je naš nastup trajao euforičnih tri i pol sata i često ga se sjetimo, do danas ta međusobna energija nije splasnula. Ove godine Cubismo slavi 30 godina svoga rada pa nam je i repertoar presjek sveg našeg djelovanja sa skladbama sa svakog od naših desetak albuma.

Cubismo je osnovan 1995. godine, a bend je do danas objavio više od deset albuma, uključujući i „Motivo Cubano“, koji je ušao u antologiju hrvatske popularne muzike. Koliko se vaš zvuk mijenjao kroz decenije, posebno nakon albuma „Tumbao“ iz 2021?

Zvuk nam se nije pretjerano mijenjao, samo se na neki način brusio i usavršavao. Imali smo mi i svojih eksperimentalnih faza kao na albumu Junglesalsa, ali ipak se sva naša glazba svodi na osnovu koju čini plesni kubanski ritam u kombinaciji sa drugim melodijskim obrascima, poput popularne ili tradicionalne glazbe sa elementima slobode i improvizacije iz jazza.

Tvoj perkusijski stil oslanja se na afro-kubanske obrasce i tradicionalne instrumente poput conga, bongosa i batá bubnjeva. Kako si se prvi put susreo s tim zvukovima i kako je izgledalo učiti muziku iz potpuno drugačije kulturne matrice?

Kao tinejdžer sam prvi puta čuo zvuk tih afro-kubanskih bubnjeva na nekim pločama i u njega se nepovratno zaljubio. Evo sada je već četvrto desetljeće kako se bavim njima te ih i dalje izučavam, vježbam i volim. Ovako to često kaže Miron Hauser, moj vjenčani kum i dirigent Jazz orkestra HRT-a kada me predstavlja: "Čovjek koji zna puno više o kubanskoj glazbi od prosječnog Kubanca i puno manje o hrvatskoj glazbi od prosječnog Hrvata."

Koliko je teško ostati autentičan u vremenu u kojem se sve svodi na „brend“, broj pratitelja i viralan sadržaj? Ti dolaziš iz analognog doba, ali danas moraš funkcionisati i u digitalnoj areni – kako balansiraš to dvoje?

Definitivno živim u analognom svijetu i u tome jako dobro uspijevam. Kod kuće uopće nemam televizor, ne slušam radio, u sviranju ne koristim nikakve elektronske udaraljke niti instrumente, a usput sam si napravio i glazbeno okružje u kojemu to savršeno funkcionira. Slušam gotovo isključivo žive nastupe izvođača koji mi se sviđaju, a toga danas zaista ima puno. Trudim se svu glazbu koju radim da je svirana i snimana u jednom komadu, bez velikih naknadnih intervencija i puno mi je važniji osjećaj i energija nego tehničko savršenstvo. Danas je nevjerojatno lako proizvoditi tehnički savršenu glazbu bez ikakvoga dubljeg smisla, ukusa ili osjećaja i ona me kao takva apsolutno ne zanima. U tom pogledu, a i mnogim drugima sam totalni dinosaur i takav namjeravam ostati.

Hrvatska politička scena sve više klizi udesno – HDZ i Domovinski pokret učvršćuju pozicije, a izjave predsjednika Milanovića mnogi tumače kao desni populizam. Kako ti, kao javna i angažirana osoba, doživljavaš trenutni politički pejzaž?

Nikako. Lokalnom se politikom ne bavim uopće i moje iskustvo je takvo da se puno više medijski pumpaju problemi nego što oni u narodu uopće postoje. Puno putujem po svijetu, a još više po našim krajevima i moja su iskustva sa ljudima uvijek pozitivna. Što se tiče Milanovića, njega osobno cijenim jer je izuzetno inteligentan i načitan te dijelim s njim mnoge stavove, naročito one u vezi Palestine.

U julu 2025. godine, Thompson je na zagrebačkom Hipodromu okupio oko pola miliona ljudi. Kako objašnjavaš toliku mobilizaciju publike i kakvu poruku društvo šalje kada su desničarske poruke masovno prisutne na koncertima, dok autorska muzika jedva puni klubove?

Nemam komentara oko toga jer se ne bavim temama koje su van mog interesa. Nikada me nećete čuti da komentiram nogomet, Doru, Euroviziju ili izvođače koje ne slušam. Vjerujte mi, imam moć potpunog ignoriranja svega toga i to ne dopire do mene.

Ne mogu a da ne pitam – kako doživljavaš tišinu muzičke i kulturne scene kada je riječ o civilnim žrtvama u Gazi?

Naravno da vjerujem da umjetnici imaju odgovornost. Šutnja oko Gaze i Palestine općenito je nevjerojatna. Tome doprinosi vrhunski razrađena cionistička propaganda, ali i strah da se ne bi kome zamjerili. Ja pratim tu situaciju već jako dugo, pa mi je sve bilo jasno kada je krenulo i ovo nedavno. Brutalnost i amoralnost izraelskog režima muče me desetljećima.

Poznat si po ekspedicijama – Himalaji, Nepalu, Tanzaniji, Iranu, Središnjoj Aziji. Koje putovanje je na tebe ostavilo najdublji trag?

Svako putovanje ostavi traga ako si spreman upijati iskustva. Najviše su me se dojmile dvije potpuno različite kulture – Kuba i Iran. O Iranu sam napisao knjigu „U zemlji plemenitih ljudi“, koja je jedan od najčitanijih putopisa u Hrvatskoj i prevedena na perzijski jezik.

U knjizi o Nepalu pišeš o gubitku iluzija, iscrpljenosti, ali i unutrašnjem miru. Vidiš li paralelu između planinskog uspona i stvaranja muzike?

Ne puno. Glazba proizvodi momentalno dobar osjećaj, dok usponi na planine donose zadovoljstvo tek kasnije, kada shvatiš da si pobijedio sam sebe. Putovanja i planine su moj korektiv vrijednosti.

Hrvatski mediji pišu o „apartheidu cijena“ na Jadranu. Da li ti je i lično postalo preskupo ljetovati na vlastitoj obali?

Za mene Jadran ne postoji tijekom sezone već dugi niz godina. U ljetnim mjesecima sam isključivo u unutrašnjosti, najčešće na planinama. Obalu posjećujem izvan sezone, kada nema gužvi, a cijene i temperature su normalnije.

(DEPO PORTAL/ad)