Čak i ako Izrael 'pobijedi' u ovoj rundi protiv iranskog nuklearnog programa, šta smo tačno osvojili ako ostanemo u kandžama korumpiranog, apokaliptičnog režima, pita se novinar Etan Nechin u autorskom tekstu objavljenom na portalu Haaretz.

"Sve se činilo drugačije kada je Izrael odlučno napao iranske nuklearne lokacije prije nekoliko noći. Dvije sedmice ranije otišao sam sa roditeljima i sestrama na protest sa porodicama talaca koje Hamas još uvijek drži, obilježavajući 600 dana rata u Gazi. Ovo je bio prvi put da je moj sin u Izraelu od 7. oktobra. Sve je izgledalo kao da je iza stakla.

Gomila je bila ozbiljna, prigušena. Porodice talaca izašle su na binu. Neki su rekli da ne može biti pobjede bez povratka njihovih voljenih. Neki su osudili premijera Benjamina Netanyahua i njegovu krajnje desničarsku koaliciju. Drugi su molili američkog predsjednika Donalda Trumpa. Jedna žena je jecala u mikrofon. Drugi muškarac je prazno zurio, čekajući da muzika završi. Rami Kleinstein, pop pjevač, izveo je sočnu baladu o Izraelu – 'vaša čuda još nisu završena' – bilo je teško zamisliti išta ironičnije", piše Nechin i nastavlja:

"Za one koji su živjeli s ratom u protekle dvije godine, znakovi su posvuda. Željezničke stanice obložene naljepnicama palih vojnika, posteri žrtava Nove, znakovi talaca koji se uvijaju na rubovima, žute vrpce koje mlitavo lepršaju s prozora automobila. Rat je bio i vidljiv, a ipak uklopljen u svakodnevni život. Raspoloženje je lebdjelo između bespomoćnosti i izbjegavanja. Niko ne želi razgovarati o tome šta slijedi. Niko ne želi čuti o Gazi. Niko ne zna šta bi moglo vratiti preostale taoce kući.

Veliki udar na Iran bi mogao uslijediti, rekli su. Ali će se isplatiti – ako ponizi Teheran, ako sruši njihov islamski režim, ako jednom zauvijek okonča prijetnju. Možda su u pravu. Možda će ovo nešto probuditi.

I tako, 616. dana rata, Izrael je dostigao vrhunac s naletom manične euforije. Izraelski avioni bombardovali su Iran. Odjednom su se govornice vratile u život. 'Historijski', 'transformativni', rekli su. Oduševljeni Netanyahu govorio je o ratu koji će okončati sve ratove. Boja se vratila neprekidnom razgovoru na TV-u i internetu. Zemlja je oživljena udaljenim nasiljem".

Možda su u pravu.

"Pad iranskog režima sa njegovom fundamentalističkom dogmom i korupcijom mogao bi otvoriti nešto novo. Društvo koje je dugo bilo ugnjetavano, a koje je već pokazalo svoju hrabrost na ulicama, moglo bi se podići i srušiti ga.

Ali čak i ako napad zauvijek promijeni Iran - hoće li promijeniti i nas, Izraelce", pita se novinar izraelskog Haaretza.

Od 7. oktobra, izraelsko društvo postalo je ovisno o spasenju izvana. Fantazija povratka: Trump će vratiti taoce. Iran će se srušiti. Palestinci iz Gaze će nestati u Somalilandu ili Finskoj. Nešto će se dogoditi. Bilo šta - osim nas. Osim gledanja u sebe, dodaje.

"Izrael više ne vjeruje da može popraviti čak ni sebe. Više ne možemo to htjeti i učiniti da to ne bude san. Naše institucije su se srušile mnogo prije bilo koje stambene zgrade u Teheranu. Naši temelji su izdubljeni.

Ono što ostaje je manično-depresivno nacionalno raspoloženje: od tunela u kojima sjede taoci, do euforičnog čavrljanja nakon uspješnog napada. To je ono što je postao izraelski identitet.

Na večeri sa starim prijateljima, svađao sam se s nekim ko je bio duboko uznemiren zbog rata, okupacije, budućnosti – i u istom dahu je rekao da neće glasati, jer su svi političari korumpirani. Na kraju je rekao da će ostati u Izraelu. 'Ovo je dom. To je sve što znam'. Pogledao sam sina i rekao mu: Isti taj osjećaj pripadnosti je razlog zašto smo otišli".

Nechin je kazao kako je tekst za Haaretz pisao dok iranske rakete padaju na Izrael, a on sve to posmatrao iz New Yorka...

"Šaljem poruke svojoj porodici u Haifi kako bih se uvjerio da su sigurni. Ljudi uvijek pitaju jesmo li ovdje sigurni – zabrinuti su zbog kampova u Gazi na Univerzitetu Columbia ili pucnjave u Washingtonu, kao da je opasnost uvijek daleko, nikada u Izraelu.

Ali danas se još jedna 'pobjeda' pretvorila u još jednu dugu noć, noć koja kao da nikad ne prestaje, noć s kojom se treba obračunati. Čak i ako Izrael 'pobijedi' u ovoj rundi protiv Irana, šta smo tačno osvojili ako ostanemo u kandžama korumpiranog, apokaliptičnog režima?

Ako su, kako nam Netanyahuova vlada reklamira, Abrahamovi sporazumi lijek za sve, zašto nastavljamo vezivati ​​svoje sinove i žrtvovati ih? Ako sklopimo mir sa svakom dalekom zemljom - od Saudijske Arabije do Indonezije, ali ne i sa našim susjedima, je li to mir? Već znamo odgovor: Saznali smo 7. oktobra".

Neće biti pobjede bez obračuna, zaključuje autor.

"Vjerovanje u deus ex machina, u čuda koja padaju na Teheran s neba, umjesto u značajne političke promjene, od odbijanja služenja u ovom ratu do suočavanja s korupcijom do konačnog suočavanja s velikim okupacijskim slonom koji je postao soba, samo hrani solipsističku petlju. Izrael je sve više izoliran na globalnoj sceni.

U ovim trenucima previranja, trenucima koji su postali godine, potrebna je fundamentalna promjena paradigme. Ili, poput Netanyahuove procjene - ili želje - uvijek ćemo živjeti od mača".

Dani prolaze. Od jednog protesta do drugog, od taoca do taoca, još jedan ubijeni vojnik, još četiri, pregovori o prekidu vatre počinju i završavaju, delegacije stižu i odlaze iz Dohe, rakete ispaljene na Jemen i iz njega, i ništa se ne mijenja.

"Možda nas ponovo spasi Gvozdena kupola. Ali ne Bog s neba. Ako će nas išta uništiti, neće pasti kao vatra odozgo. Istrunut će odozdo: iz tunela u kojima sjede taoci, iz spaljenog korijenja maslina, iz tišine s kojom smo se naučili živjeti.

Ako je ovo pobjeda, zašto se osjeća kao kolaps", stoji u autorskom tekstu objavljenom na izraelskom portalu Haaretz.

(N1, DEPO PORTAL/dg)