Alen Muhić rođen je 1993. godine u Goraždu. Njegova majka je silovana 1992. godine u Foči. Protjerana je u Goražde gdje se i porodila, ostavila sina i otišla za Sarajevo. Dobri ljudi, Muharem i Advija Muhić, usvojili su Alena. Kada je napunio 10 godina, saznao je bolnu istinu. Svoju životnu priču sada je pretočio u knjigu pod nazivom "Ja sam ALEN".

U Novom danu na N1 podijelio s najteže i najemotivnije trenutke iz svog života, ali i života mnoge djece koja su rođena kao posljedica silovanja, a od kojih neka i danas šute zbog osjećaja stida. Muhić ističe da šira okolina na ovu temu reaguje - šutnjom.

- Temu djece koja su rođena iz ratnog čina silovanja društvo i dalje doživljava kao nešto što je bolje ne dirati. Neki je ignorišu, neki je osuđuju, neki okreću glavu, neki javno pričaju o tome, a neki jednostavno šute jer nemaju ili ne znaju šta bi rekli. Umjesto razumijevanja, mi smo često dobijali u prošlosti neku nevidljivost i tu stigmu. Da postoji predrasuda, da postoji djeca koja su rođena iz ratnog čina silovanja, ne smiju biti samo to, kao djeca zločina, ali društvo ih često upravo tako nažalost i vidi, kao da su krivci, počinitelji automatski. Mislim da je to najveća nepravda jer je to tiha i stalna trauma za one koji su rođeni iz bola. Većina djece, nažalost, dan-danas šuti o toj temi jer ih je sram onoga što nisu birali, jer se ne zna kako o tome razgovarati. A istina je da nijedno dijete nije krivo za svoj početak, kriv je zločin na rođenju - rekao je Muhić za N1.

Kako izgleda borba za identitet, za pripadnost?

Za knjigu kaže da nije samo njegova ispovijest već alat, pitanje i odgovor i namijenjena je svima koji svakodnevno ulaze u tuđe boli, ljudima koji drže prostor za one koje društvo zaboravlja, traumama koje nemaju rok trajanja, ili da tišina može biti glasna.

- Jasna, mala knjiga je ustvari glas djece koja nisu kriva za svoje rođenje, i glas žena koje su preživjele nešto nezamislivo. Glas, ljubav koja liječi, prkos koji njime posustaje. To je ustvari suština knjige. Ova knjiga pruža pogled jednostavno iznutra, ne kroz statistiku, nego kroz srce. I kroz riječ djeteta koje je rođeno izloženo, ali ne da bi nosilo sram, već da bi ga razotkrilo. I da bi pomoglo drugima da prepoznaju, da razumiju, da ne okreću glavu. Zato moja poruka psiholozima i ustanovama koje rade sa ovako teškim traumama i temama je da bi trebali da pročitaju knjigu. Jer ako ih zanima kako izgleda borba za identitet, za pripadnost, ovakva knjiga vam sve to reći. A ako vjerujete da je moguće iscjeljenje, možete u ovoj knjizi to također da potvrdite. Jer ovo je knjiga svjdočanstva, ali je veliki most. Od prešučenog prema izgovorenom, ili od bola, ka razumijevanju jednog djeteta, kao svakom ljudskom srcu koje je znalo da sluša - naveo je Mhuć i Novom danu.

"Herojski čin porodice Muhić koja me usvojila u ratnom Goraždu"

U knjizi govori i o svom usvajanju. Roditelji su ga usvojili u ratnom Goraždu, iako su imali svoje dvoje djece, a u to vrijeme nije bilo struje, vode, hrane niti drugih potrepština. Ocu Muharemu su govorili da ne trebaju to činiti jer nemaju dovoljno ni za sebe i svoje djece. Srećom, nije ih poslušao i Alen je dobio dom, ali i porodicu.

- To je bila '93. godina, mene je otac Muharem tada svaki dan dovodio, kada je mogao, u zgradu u kojoj smo mi živjeli. To je bio jedan srpski stan od ljudi koji su izbjegli iz Goražda tokom rata i tu smo bili smješteni sa još jednom porodicom, samo je stan bio podijeljen. Mene je svaki dan nosio da bi se medicinsko osoblje bolnice odmaralo, jer nisam samo ja bio u toj bolnici, tu je bilo još djece koja su rođena ne iz istog čina kao što sam ja, već je tu bilo i ranjenika. Zaista je bio haos, padaju granate, kiša je tu svakodnevno, hladno je, grijanja nema, nema vode, nema struje, nema hrane, ali je bilo očigledno ljudskosti, i tu ljudskost i to herojstvo je pokazala porodica Muhić kada me usvojila zvanično '96. godine. I tako je počela moja životna priča i tu smo živjeli do '96. i '97. godine kada je bilo potpuno usvajanje, iako je tada bilo da su i građani, i poslanici, i direktori govorili u Muharemu 'jeste li sigurni? Pa ne, nemate za sebe, kako što imate vi za to dijete?' Međutim, ta ljubav je prevladala i pobijedila i dan danas smo upravo tu. Mi smo jedna velika sretna porodica koja se jednostavno brine jedni o drugima i mislim sve ovo što sam do sad uspio i sve što sam do sad ostvario je zahvaljujući njima. Zato što su mi dan danas vjetar u leđa i jednostavno ja se ponosim s njima. Mislim da je to blagodat od Boga. Valja se izboriti sa djetetom koje nije tvoje, pokazati mu ljubav, uputiti ga na pravi put, pružiti mu ljubav, dom, djetinjstvo, da ima sretno djetinjstvo, živjeti sa predrasudama, sa osudama u jednom malom gradu pogotovo u herojskom Goraždu gdje su bile jako velike borbe i kada se Goražde jednom uspjelo odbraniti u '95. godini, onda se vrtilo oko jednog dječaka za kojeg se nije znala ni sudbina, ni ko mu je majka, ni ko mu je otac ni otac je heroj - podijelio je Alen.

"Došao je trenutak da ispričam sinu"

Uprkos svemu, ističe da ne želi napustiti Goražde. Naglašava da, uprkos svemu, i upoznavanju s ocem silovateljem koji je sve negirao i majkom koja ga je ostavila, sada je sretan i ispunjen jer ima svoju porodicu - suprugu i tri sina.

- Želim da odrastaju bez ikakvih predrasuda, da odrastaju sa razumijevanjem i ono što mene sad trenutno brine, već jednostavno želim njima da prenesem ono što sam ja cijeli život izborio i borio, da se bore i dan danas, da to poštuju. Do sadaim nisam s njima pričao o odrastanju, sada to slijedi. Jer moj najstariji sin ima godina isto kao kada sam saznao da sam usvojen. Sada je ta teza života kada im moram objasniti ko mi je otac, jer više bih volio da čuju od mene, nego da čuju negdje ovamo sa strane da im neko kaže - poručio je Muhić.

Detalje pogledajte u video prilogu ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)