Članovi Planinarskog društva Abonos iz Banjaluke jučer su se uspješno popeli na Veliki Troglav (1913 m), najviši vrh moćnog dinarskog masiva i impozantni krov Dinare, planine koja nosi ime čitavog Dinarskog sistema.

Veliki Troglav je najviša tačka istoimenog planinskog grebena, koji se prostire dužinom od 30 kilometara i širinom do 15 kilometara. Ime duguje staroslovenskom božanstvu Triglavu, čime planina već u svom imenu nosi težinu mitova i zaboravljene duhovnosti.

Dok su se penjali na ovaj impozantni vrh, banjalučki planinari uživali su u veličanstvenim prizorima – posebno u pogledu na prirodni stjenoviti amfiteatar koji se nalazi između Velikog i Srednjeg Troglava.

Na padinama planine i danas su vidljivi tragovi nekadašnjeg pastirskog života – suhozidi, napuštene kolibe, pa čak i čatrnje i bunari koji svjedoče o vjekovnoj borbi ljudi da sačuvaju svaku kap dragocijene vode u ovom kršovitom pejzažu. U krajoliku bez stalnih izvora, voda je i danas blago koje se poštuje.

Sa vrha Velikog Troglava pogled seže daleko – prema Cincaru, Kamešnici, Biokovu, Šatoru, Vitorogu i Klekovači.

Panoramski pogled obuhvata i Livanjsko i Sinjsko polje, kao i dolinu reke Cetine, danas pretvorene u akumulaciono jezero Peruča.

Dinarski tip čovjeka

Upravo u tim krajolicima, čuveni geograf i etnolog Jovan Cvijić je početkom 20. stoljeća prepoznao dinarski tip čoveka, koji, kako je zapisao, "najsnažnije odražava duh Balkana". Dinarci, prema Cvijiću, odlikuju se visokim rastom, izraženom fizičkom snagom, dubokim pogledom i oštrom mentalnom pronicljivošću. U isto vrijeme, to su ljudi junačkog duha, duboke religioznosti i čvrstih moralnih načela. Osjetljivi pod grubom spoljašnošću, sa jakim osećajem časti, pripadnosti i nepisanih zakona prirode.

Cvijić je smatrao da nijedan narod nije tako povezan sa prirodom kao dinarski. Dinarci, rekao je, "čuju šapat lišća, osjećaju podzemne šumove, prate vjetar i miris kiše".

Zbog toga su upravo planine poput Dinare njihovo prirodno okruženje, a susret sa vrhom – povratak sopstvenim korijenima.

Kako je najviši vrh Dinare ostao u BiH

Zanimljivo, u vrijeme određivanja granice između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, Mlečani su došli do vrha visokog 1831 metar i pogrešno pretpostavili da je riječ o najvišoj tački Dinare. Tako su se zadovoljili "osvojenim", ne znajući da su pravi vrh – Veliki Troglav – ostavili s druge strane granice. Ova historijska greška i danas određuje političko-geografsko stanje tog područja.

Uspon u mit

Troglav je jedna od onih mitskih planina koje obavija aura tajanstvenosti i mističnosti, a kojima je naša zemlja tako tako bogata.

Sa svojih 1.913 metara nadmorske visine najviša je u planinskom vijencu Dinare, te predstavlja granično područje između naše zemlje i Republike Hrvatske.

Ova sura planina s impresivnim kamenitim vrhovima dominira prostranim Livanjskim poljem, a na njene vrhove vodi nekoliko, manje ili više zahtjevnih planinskih staza. Planinski sklop Troglava dugačak je oko trideset, te širok desetak kilometara, nalazi se na području općine Livno, a od drugih masiva Dinare, te od susjedne planine Kamešnice, odvojen je planinskim dolinama i sedlima.

Uspon na Troglav s bosanskohercegovačke strane započinje od Sajkovića drage, iz Livanjskog polja šumskim putem koji vijuga kroz živopisne i guste šume bukve, jele i smreke, a poslije nekoliko stotina metara nadmorske visine krajolik se iznenada preobražava u stjenovito područje oblikovano nadnaravnim stjenovitim oblicima, koji planinskom pejsažu daju osobitu čar.

U ovome bezvodnom i negostoljubivom području rastu samo polja kleke, patuljaste crnogorične kulture koju je priroda obdarila sposobnošću da opstaje i preživljava na kamenitom terenu.

Kroz gustu klekovinu, preko sipara i kamenja vodi planinska staza koja je među planinarima i zaljubljenicima u prirodu poznata pod nazivom "Krvava Meri".

Staza je na nekim mjestima opasna jer vijuga obodima klisurastih litica, pa je potrebno i određeno alpinističko umijeće da bi se uspješno savladale sve prepreke. Kretanje ovim valovitim mrežastim krasom, s labirintom kamenitih vrhunaca i dubokih ponikava koje nalikuju mjesečevoj površini s kraterima, iziskuje veliki oprez, jer se lako može dogoditi da noga sklizne s glatkog ili vlažnog kamena, pa se može doživjeti neugodna povreda koja u planini nekada može biti i kobna.

Zbog toga je neophodno slijediti markacijske oznake, kako bi se izbjegle duboke udoline ili rupe u krasu, te sačuvala potrebna snaga. Padine Troglava su posebno atraktivne zimi, kada snježni pokrivač i ledena kora ispeglaju sve neravnine i njegova padine pretvore u ravne plohe. Tada ovu planinu pohode brojni avanturisti naoružani specijalnom opremom koja je prilagođena zimskim usponima, te se penju na njene vrhove. Bez takve opreme, kretanje zaleđenim krajolikom može biti opasno po život, a svaka greška tragična.

Planinari često vole reći kako se niti jedna planina ne može osvojiti niti pokriti, već se na nju možete popeti jedino ako vam ona to dozvoli, zbog čega uvijek treba poštovati prirodu i živjeti u simbiozi s njom.

Uloženi napor i umor odmah se zaboravljaju po izlasku na vrh planine, koji je mala zaobljena zaravan označena geodetskim stupom, gdje je ispisan naziv i nadmorska visina, a u neposrednoj blizini nalazi se i kutija s planinarskim žigom. Najviše područje, kako i sam naziv govori, čine tri vrha udaljena stotinak metara jedan od drugog i to Veliki Troglav (1.913 m), Srednji Troglav (1.790 m) i Mali Troglav (1.661 m).

Sam naziv vrha i planine, kako neki smatraju, potiče od imena troglavog boga iz rane praevropske mitologije Slavena i Kelta, a po obliku i iskonu sličan je Troglavu na Biokovu ili Triglavu u slovenačkim Alpama.

S ovoga mjesta na sve strane puca veličanstven pogled na druge planinske masive koji se prostiru dokle oko doseže. Jasno se vidi ostatak Dinare, Cetinsko i Livanjsko polje, vještačko jezero Peruča, te u daljini Jadransko more, a posebno upečatljivu sliku ostavlja pogled na obronke sipara i travnatih zaravni. Poput ostalih planina i za Troglav se vezuju narodna predanja i mitovi po kojima je često obilaze troglave zmije, zmajevi i vile.

U selima koja se nalaze u podnožju planine i danas živi priča o vilama koje u noći za punog mjeseca izlaze na poljane i plešu svoja kola. Narodni mitovi ih opisuju kao lijepe djevojke dugih zlatnih kosa, odjevene u bijele haljine, koje, međutim, umjesto nježnih stopala imaju magareća kopita.

Njedra Troglava i cijelog dinarskog masiva uvijek su bili pribježište za brojne hajduke, uskoke i odmetnike koji su u gustim šumama i nepristupačnim predjelima nalazili sigurno utočište. Ovo je planina u koju se zaljubite na prvi pogled i kada je prvi put posjetite, uvijek joj se vraćate.

(DEPO PORTAL/au/Foto: Screenshot)