Ideologije pretežno počivaju na isključivosti. Njima je imanentna samodovoljnost koja – jačanjem „ideologijske samosvijesti“ – prerasta u netrpeljivost prema Drugom jer je drukčiji, a veoma često se antagonizira s njim. To je uslov jačanja ideologija; otuda crpe snagu za kohezivnost i srazmjerno distanciranje od Drugog kao drukčijeg. Većina ideologija u povijesti i u aktualnoj stvarnosti imale su i imaju takav karakter. 

Naravno, postoje i istinski kosmopolitske ideologije, integrativne, temeljno i duboko humanističke u značenju optimalno oplemenjena univerzalizma, ali su one prve, one centrifugalne, predominantne, opasne i upornije.

Naročit problem javlja se onda kada se ideologije prijetvorno, kameleonski i licemjerno predstavljaju kao kosmopolitske, integrativne i humanističke, a u samoj suštini nisu takve već „ketman-metodom“ čekaju i pripremaju ostvarenje svojih stvarnih a negativnih ciljeva.

U toj prijetvornosti vrlo spretno i lukavo koriste jezik kojim ciljano utječu na svijest ljudi/masa, zapravo utječu na njihovu podsvijest iz koje – u određenom trenutku – s lahkoćom prelaze u realizaciju stvarnih, ali samo privremeno odgođenih ciljeva. Razumije se, za to im najuspješnije služe mas-mediji kojima preovladava nedovoljna obrazovanost, intelektualna neformiranost ili nedozrelost i neetičnost pa se vrlo često podaju interesima određenih elita („elite zla“ u najvećem broju slučajeva!) koje „guraju“ javnost ka realizaciji svojih ciljeva.

Jezik u svemu tome igra značajnu ulogu. U njemu ideolozi kamufliraju svoje ciljeve kojih neobrazovan i neosviješten auditorij najčešće nije svjestan. Navest ću samo nekoliko primjera.

1. U vrijeme agresije na BiH mediji su vrlo često markirali kao zlikovce, recimo, „Karadžićeve četnike“. (O tome sam pisao i u ono vrijeme.) No, znamo da je to bio pogromaški pohod jedne vrlo duboko utemeljene ideologije koja je završila genocidom u BiH, a genocid nikada ne može izvršiti jedan čovjek, makar bio i Karadžić. Jezik je tu bio u funkciji pripreme za  amnestiranje niza institucija, čitavoga sistema.

2. Šta reći tek o „etničkom čišćenju“ kojim se u čisto i nedužno „ruho“ jezika odijeva najgnusnije nasilje nad ljudima – genocid?! To je etničko uništenje!

3. Danas se u jeziku, primera radi, ratničko-separatistička ideologija u BiH prerušava i u sintagmi „zajedničke institucije“. Na prvi pogled, zvuči lijepo, pozitivno, jer – zaboga! – riječ je o zajedništvu kao pozitivitetu. Široko je rasprostranjena – kao i svaka pošast. U stvari, ta sintagma negira državnost, nastoji ozvaničiti separaciju i fragmentiranost. 

Suštinski, u njoj je pohranjena razlikovnost, fragmentacija i privremenost: ako su zajedničke, onda je u tome nazivu sadržana njihova „startna pozicija“ za odvajanje. Sintagma sadrži svijest i prisilnoj koegzistenciji, institucijskoj fikciji: to je fikcija zajedništva koja implicira, zapravo, tenzije usmjerene ka podjelama. Jezik je milozvučjem kamuflirao opake namjere i neizvjesnu budućnost zajedništva.

4. „Suživot“ je riječ/pojam koji se vrlo široko koristi kao, navodno, naročit podvig pozitiviteta. Reklo bi se da smo „suživotom“ prevladali različitost, antagoniziranje, čak sukobe, i taj pojam čini nam se kao uspješan „opis“ idealna stanja. Jezik pokušava da nas obmane jer u suživotu je naporednost sa trajnim tenzijama koje mogu biti samo primirene, odnosno pojam označava samodovoljnost svakog faktora koji učestvuje u suživotu. 

U suštini – suživot je uvjetna i privremena naporednost koja može u svakom času eskalirati – u svojoj samodovoljnosti – u separaciju i antagoniziranje. Suživot kao pojam i kao (ideološko-politička) stvarnost nikada ne doseže kvalitet istinske ravnopravnosti u kojoj gubi smisao čak i pojam ravnopravnosti: on postaje suvišan kada ja apsolutno impliciran.

5. Slični procesi događaju se i s pojmom „tolerancija“. Naš svijet koristi taj pojam kao naročito pozitivno dostignuće, a on je u biti snošljivost koja – kao takva – sadrži uzajamnu distanciranost kao svoju suštinu.

Dakle, jezik kojim govorimo i kojim nam se stalno govori kao auditoriju pristaje na lukavstvo ideologija pa u našoj podsvijesti gaji kao lijepe, kao pozitivne pojmove i sintagme koje su suštinski bremenite negativitetom i koje u svakoj prilici mogu eskalirati u antagonizme. Orvelovski jezik. To je manipulativni jezik koji prikriva stvarno stanje: njime nam se stvarnost prikriva u prijetvornosti ideologījā i u lukavstvu jezika.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)