Josip Pejaković jedan je od onih koje ne treba nikada posebno predstavljati, jer njegova djela govore sve. Prvak Drame Narodnog pozorišta Sarajevo i doajen bh. pozorišne scene u ponedjeljak će izvesti monodramu "Tugoslavija“ na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), a već sutradan, 20. maja, izvest će drugu monodramu "Država“.

Uvijek odmjeren, s jasnim stavom Pejaković je govorio za Avaz uoči ovih nastupa.

Pod granatama

- Na kraju sam odlučio da ne preskočim tu temu o Jugoslaviji, na svoj način, a za nju se spremam od trenutka kada je ona prestala biti zemlja i država. Spojio sam dvije priče, jedna je „Tugoslavija“, a druga je „Država“ koju sam odigrao prvi put 1994. pod granatama u kinu Radnik u Sarajevu pred prepunom. Da prije svega publika vidi šta smo mi to radili u toku rata, bez obzira na sve opasnosti koje su vrebale. Trebalo je doći tamo na mjesto pod snajperima, pod granatama i pogotovo, ne samo doći, nego i reći to što sam rekao sve prisutnima u dvorani i publici i onim rijetkim političarima koji su sjedili u prvim redovima – rekao je Pejaković.

Razlike u monodrami iz 1994. i danas, 2025., neće biti.

- Kao što se ne razlikuje ni "On meni nema Bosne“ iz 1975. godine od ove koju govorim kada nekada uzmem veliki dio iz tog, rekao bih, djela koje su mnogi nazvali proročanskim, jer sam te 1975. godine vidio sve te nakaze koje će se pojaviti 90-tih godina i zagorčati nam život, i dalje nam i danas zagorčavaju život. Dakle, potpuno isto, sve je isto. Ništa se ne mijenja, mi tupkamo u mjestu, a oni nam stalno govore da su u nekom iskoraku. U rikverc – iskreno je kazao Pejaković.

Kaže i da ga raduje interes koji vlada za ovim monodramama, koji je jako veliki.

- Nije me dugo bilo na sceni u Sarajevu. Neke predstave koje sam odigrao na gostovanjima, posebno u Nizozemskoj, (dva puta sam bio tamo i već odigrao „Tugoslaviju“), vidio sam da to publika jako dobro prima jer mnogo svijeta još živi u tom vremenu i nada se da će se to vrijeme ponoviti – istakao je Pejaković.

Dodatna snaga

Pejaković kaže kako je BiH bila žila kucavica Jugoslavije.

- Branko Ćopić je rekao: "Bog te mazo, nema ofanzive koja nije počela ili se završila u Bosni.“ Ovdje se krojila ta zemlja i na ovom prostoru se najviše odolijevalo raspadu te zemlje, zato je ona još prisutna u mislima mnogih njenih stanovnika jer previše je laži o tom vremenu koje lansiraju, ja ih zovem ološima najvećim, čast izuzecima, naravno, među njima, ali su rijetki, historičarima koji kroje tu historiju i pričaju gluposti o tom nekom mračnom periodu kakav je bio u Jugoslaviji, a oni su navodno upalili svjetlo njenim raspadom. A mi živimo danas u najvećem mraku, civilizacijskom mraku - nepodnošenja, mržnje, netolerancije, krivih predodžbi, predlaganja nečega što je fašizam, a oni to zovu suživot. Da živimo jedni pored drugih kao majmuni u kavezima u zoološkom vrtu, a ne zajedno kako smo navikli vijekovima. Jer to je jedino imalo smisla, kada smo živjeli zajedno. Sve drugo je apsolutni besmisao – kazao je Pejaković.

Kaže kako nam je priroda omogućila da živimo zajedno.

- A mi neprekidno idemo protiv prirode, protiv onoga što je prirodno. A Bosna je sva sazdana od prirode i prirodnih stvari. Ona jednostavno ne trpi, ona je strpljiva i čekat će i ona će sama nadvladati ove antagonizme prošlosti, nepodnošenja međusobna, doći će neka generacija koja će ipak znati kao što to rade ovi studenti sada u Srbiji zagrljeni. Gledaju se i digli su se, oni hoće da žive normalno. Te snage kod nas nema, jer je opravdanje: „Ja sam rođen 1992. godine“; nije nikakvo opravdanje da ama baš ništa ne zna o Jugoslaviji, jer otac, majka, roditelji, hodže, popovi, profesori, nastavnici, historičari nisu rekli neke važne stvari, da su isto tako mladi ljudi dobrovoljno išli na radne akcije, da su bili izviđači, da su bili poletarci, da su se bavili sportom, da su se igrali po ulicama, a ne sjedili po parkovima sa mobitelima u rukama i udvarali se preko Instagrama jedni drugima. A fizičkog nikakvog dodira nemamo, sve je online, apsolutno. Ničega više ljudskoga u ovim odnosima nema, sve je nadrealno, sve je tako nekonstruktivno, i nekreativno – istakao je Pejaković.

Doći do glave

Upravo to je, smatra, pošast vremena danas.

- A najvidljivije je u Bosni, jer ona je uvijek kroz svoju historiju bila puna senzibiliteta sa kojim se nije trebalo igrati na ovaj način. Ne možemo mi biti nikada Švicarska. To je zemlja suživota, bogatstva, odsutnosti jednih od drugih. Niko ni s kim, i oni nam hoće implementirati tu priču da smo mi Švicarska. Nismo. Niti trebamo biti. Nikada. Bio - vidio, osjetio na svojoj vlastitoj koži. I ne samo Švicarska. Mi smo original. Mi ne možemo biti ničija kopija. Kada to dođe s jednog od mjesta u donjem dijelu tijela, od pozadi do glave ovih naših koji nas kao legitimno predstavljaju, kao konstitutivne mediokritete, tada će vjerovatno ovaj prostor profunkcionirati – izričit je Pejaković.

Bosanski senzibilitet

O narednim izvođenjima monodrama "Tugoslavija“ i "Država“ Pejaković još nema konkretne informacije.

- Pretpostavljam da ću ponoviti na nekim gostovanjima od jeseni, jer sam pred potpisom ugovora s agencijama u Austriji i Njemačkoj koje će mi voditi evropsku turneju. Ako, naravno, budem imao snage i zdravlja. A ono što Dino Mustafić radi u Zetskom domu na Cetinju predstavu, i on upravo dogovara jedno gostovanje sa jednom mojom pričom koja se zove „San o ljubotinju“, koji bi trebao igrati na Cetinju. To je njihova priča, priča je o Crnoj Gori. Ja pokušavam detektovati ili otkriti neki korijen moga prezimena jer svi Pejakovići su Crnogorci. Ja sam sada našao neki put da vidim... Naravno, ne napuštajući senzibilitet koji posjedujem, a koji je nepopravljivo i doživotno bosanski! Ali svi smo mi na ove prostore došli odnekud. I donijeli smo dio toga odnekud i ja sada pokušavam bar sa tim prezimenom da se pomalo poigram na svoj način i napravim ponovo neku priču koja će zainteresovati i šire gledateljstvo po bivšem prostoru Jugoslavije – otkrio nam je Pejaković.

Na tremu sam davno zaboravio

Na pitanje ima li tremu uoči izvođenja pred sarajevskom publikom, glumački bard je kroz smijeh odgovorio:

- Ne. To sam već odavno zaboravio da postoji jer onoga trenutka kada izađem na scenu, a pogotovo ako sam sam na sceni, ako nemam nikakvih drugih pomagala osim vlastitog umijeća, postoji jedno posebno uzbuđenje koje se ne može nazvati trema. Ali je to ta dodatna snaga koja proizilazi na način kao što je bilo 27. marta 2023. godine kada sam proslavio 55 godina umjetničkog rada, popeo se na scenu i poslije 29 godina odigrao prvi put "Oj živote“ u jednom dahu. E, to je taj adrenalin koji se javi i bez obzira što moje godine ne dozvoljavaju više onu fizičku potrošnju, ali taj adrenalin mi daje dodatnu snagu da se ne razlikuje ni ona prva predstava kada sam tremu i imao, a sada je više nemam.

(Avaz.ba/DEPO PORTAL/au)