www.upoznajtesvijetokonas.com

Građansko društvo svijeta je danas zasićeno lažnim medijima, vođenih umjetnom inteligencijom, sposobnih za stvaranje hiperrealističnih, ali lažnih video i audio klipova, osmišljenih da iskrivi demokratske procese – upozorava dr. Harvey Dzodin, medijski komentator, autor i bivši potpredsjednik ABC-TV-a, koji prenosi IFIMES. On predlaže efikasan model nagrađivanja između javnog, privatnog i filantropskog sektora, koji može efikasno promovirati građanski politički diskurs i poštene izbore. 

U savremenom bosanskohercegovačkom društvu u kojem živimo, lažni mitovi i glasine se uglavnom šire sa ciljem etnocentričnog narodnog identiteta i negativnih predstava o drugim. Građanski angažman može efikasno voditi borbu protiv dezinformacija vođenih umjetnom inteligencijom. Ovaj put na revijalan način osvjetljavamo ljudska prava u vremenu Osmanskog carstva.  

Priznavajući slobodu vjere kršćanima i mojsijevcima, šerijatsko pravo je priznavalo pripadnicima tih religija i pravo da rješavaju mnoge stvari po propisima svoje vjerske zajednice. Obim tih povlastica korijeni još iz Arapskog kalifata, odnosno iz Kur`ana i Hadisa, gdje im je rečeno da sljedbenici Jevanđelja sude po onome što im je gospod tu objavio, a jevreji po Tori (Tevratu). 

Svi dostupni podaci potvrđuju da su nemuslimani od početka osmanske vlasti u Bosni mogli slobodno da vrše svoje vjerske obrede u svojim bogomoljama; da hodočaste na svoja sveta mjesta u Palestinu; da se sahranjuju po propisima svoje vjere; da spravljaju jela i pića po svojim običajima; da organiziraju svoju nastavu; da se pred kadijom zaklinju po propisima svoje vjere; da imaju slobodu kretanja i trgovanja u Bosni i čitavom carstvu; a eventualne zloupotrebe vlasti prema nemuslimanima su onemogućavale komšije muslimani. 

Priznavajući slobodu vjere kršćanima i mojsijevcima, šerijatsko pravo je priznavalo pripadnicima tih religija i pravo da rješavaju mnoge stvari po propisima svoje vjerske zajednice

Tako je veliki protest 1819. onemogućio bosanskog vezira Ruždi-pašu da opljačka i pogubi sarajevskog haham-bašu i deset uglednih sarajevskih Jevreja. Tada je Ahdnama posljednji put potegnuta kao argument prilikom odbrane sarajevskih Jevreja.

Pretvaranje crkvi u džamije u osmanskom pravu je bilo uvjetovanju načinom na koji je to područje osvojeno. Ako je područje bilo osvojeno silom (anveten) crkve su pretvarane u džamije, a ako su stanovnici sklopili ugovor bez rata (sulhan) onda su crkve ostajale kršćanima. Tako se dogodilo do su crkve pretvorene u džamije u Jajcu, Bihaću i Brodu u Bosni, a u Hrvatskoj u Požegi i Đakovu, jer su stanovnici pružili otpor osmanskoj vojsci. 

Po tadašnjem propisu se crkva mogla pretvoriti u džamiju ako najmanje 50 godina nije imala vjernika, ali sa obrazloženjem sandžak-bega i uz odobrenje sultana. Crkve su takođe mogle biti napuštene zbog kršenja tzv. zimijskog ugovora od strane svećenstva ili zbog dugova zelenašima.

Po tadašnjem propisu se crkva mogla pretvoriti u džamiju ako najmanje 50 godina nije imala vjernika, ali sa obrazloženjem sandžak-bega i uz odobrenje sultana

„Pravne povlastice nemuslimana sastojale su se konkretno u pravu da svoje bračno-porodične, nasljedne, obligacione i druge imovinsko-pravne poslove rješavaju po pravu vjerske zajednice (millet) kojoj pripadaju i pred svojim vjerskim starješinama ili izabranim sudijama. Ukoliko su se nemuslimani obratili kadiji da im presudi neki spor, morali bi se podvrći odredbama šerijatskog prava, jer je kadija morao suditi samo po šerijatskom pravu i carskim kanunima (kanunname) za koje se smatra da su izvedeni iz šerijatskog prava. Nemuslimani su plaćali državi glavarinu (džizija – harač) i ispendžu (porez na zemlju koju su obrađivali). Harač je imao značaj otkupa od nevršenja vojne službe i doprinos državi za uživanje lične i imovinske sigurnosti. Na nemuslimane su se odnosila i izvjesna ograničenja nošnje koja je morala biti drugačija od muslimanske, nisu smjeli jahati konje kroz grad i nisu imali pravo da nose oružje. Iako po šerijatu to nisu imali pravo iz sidžila (sudski protokoli) je vidljivo da su nemuslimani svjedočili u mješovitim parnicama čak i kao svjedoci sudske parnice što je imalo značaj porote u osmanskom pravu. Sve to pokazuje da je osmansko pravo bilo elastično iako je počivalo na šerijatu. U agrarno-pravnim, poreskim i krivično-pravnim stvarima jurisdikcija je pripadala kadiji i tu nije bilo autonomije“ – (prof. dr Avdo Sućeska, Položaj Jevreja u BiH za vrijeme Turaka, Spomenica – 400 godina od dolaska Jevreja u BiH, Oslobođenje 1966.).

U Etnološkom odjeljenju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine posjetioci mogu da vide sastav mješovite porote u mješovitim parnicama.

Priča o crkvenim zvonima u podne svakog dana veže se za papu Kalista III koji je 1453. naredio da svaki dan zvona na crkvama u podne pozivaju na molitvu za pobjedu protiv Osmanskog carstva. To je imalo veliki značaj za mobiliziranje vojske i naroda što se veže i za veliku pobjedu mađarskog grofa Hunjadia protiv nadmoćnijih osmanskih snaga 1456. godine, kod Beograda. Od tih vremena pape nisu nikada povukle edikt o zvonjavi crkvi u podne što se zadržalo do danas.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Etnološko odjeljenje – prikaz mješovite porote u sudskoj parnici

Sa osvajanjem bosanskog kraljevstva popunjavani su redovi spahija (plemstvo) domaćim ljudima koji su od sultana dobivali timare, zijamete i hasove koji su uglavnom bili formirani od njihovih starih baština. U prvoj polovini XVI stoljeća, timari i zaimi (visoko plemstvo) po pravilu su bili domaći ljudi među kojima je bio i manji broj kršćana. Tek krajem XVI stoljeća u Bosni se uvodi nasljedni porodični timar (odžakluk) što je omogućilo da se održi i razvije staro krvno srednjovjekovno plemstvo, iako ga opći osmanski sistem nije priznavao. Timari su i dalje morali priznavati pravo tapije obrađivačima zemlje i vlast mirije (državno vlasništvo). 

Osnovicu društvene strukture su sačinjavala dva staleža (klase) i to vojnički stalež (asker) koji su činili svi pripadnici feudalne klase, državni funkcioneri, duhovne starješine muslimana – ulema i klasa koja je bila obavezna da obrađuje zemlju (raja). Ti slojevi su bili prilično zatvoreni, jer je prelazak iz jednoga u drugi bio spriječavan. Pored ustaljene i vjerske podjele društva, pojedinci su se dijelili i prema zanimanju. – (Enciklopedija Jugoslavije, Separat za BiH, Spahijsko timarski sistem, JLZ Zagreb, 1983.).

„Impresionira činjenica da su oni koji su ovdje živjeli kroz hiljade godina uvijek očuvali svoj kulturni identitet, a da su snagom stvaralačkog duha, u čudesnoj koegzistenciji suprotnosti, bili stalan nevidljivi most pomirenja“

Za razliku od trgovačkih urbanih naselja u vremenu Osmanskog carstva, gdje je stanovništvo živilo vjerski izmješano i gdje nisu postojale posebne etničke četvrti, rudarska (kršćanska) naselja su imala poseban privilegirani status. Iako su rudnici spadali u kategoriju carskih hasova, stanovništvo u rudarskim bazenima po pravilu nije bilo uključeno u timarski sistem. Stanovnici su se mogli seliti iz jednog rudarskog kraja u drugi. 

Bitna privilegija rudarskih naselja je takođe bila da su mogla zadržati svoje ranije kršćansko obilježje tako da se među njih nije imalo pravo nastanjivati muslimansko stanovništvo. To je za Kreševo i obližnja sela Vranci i Kamenik, zapazio Vladislav Skarić. Donekle je slična situacija bila i u drugim starim rudarskim centrima. 

„Impresionira činjenica da su oni koji su ovdje živjeli kroz hiljade godina uvijek očuvali svoj kulturni identitet, a da su snagom stvaralačkog duha, u čudesnoj koegzistenciji suprotnosti, bili stalan nevidljivi most pomirenja“ – (Džemal Čelić, Kulturno naslijeđe BiH, TZ KS, 2000.).

Poredeći kontekst tadašnjeg vremena Evrope i  multikonfesionalne Bosne, koja je uzgred rečeno savremena država sa najstarijim granicama u Evropi, iz 1699. godine, od kada se vremenom Bosni samo pomalo oduzimalo, a nikada dodavalo i u kojoj od vremena ranog srednjeg vijeka nisu zabilježeni tragovi trgovine robljem i kažnjavanja torturom. Lažni mitovi o torturama i nabijanju na kolac nisu utemeljeni na činjenicama i rezultat su politeizma i epskih pripovjedanja i pjevanja našeg ruralnog stanovništva, ali i zloupotrebe naše „visoke“ kulture kao moćnog sredstva građenja negativnih predstava o drugima. 

Lažni mitovi o torturama i nabijanju na kolac nisu utemeljeni na činjenicama i rezultat su politeizma i epskih pripovjedanja i pjevanja našeg ruralnog stanovništva

Donoseći odluku (2016.) o uvrštavanju 28 nekropola stećaka na Listu svjetske baštine – UNESCO, navedeno je u Odluci „da su brojnost i monumentalnost, ali i interkonfesionalnost stećaka kao elemenata kulturne baštine, ono po čemu se ova regija izdvaja iz cjelokupnog korpusa srednjovjekovne evropske baštine“. 

Lako je primIjetiti i dva kulturna fenomena. Prvi je mnoštvo pisama koja su se upotrebljavala (grčko pismo, latinica, glagoljica, bosančica, čirilica, arapsko pismo) i drugi kulturni fenomen, da doslovno svi stanovnici od rijeke Drine na istoku do Une na zapadu i od rijeke Save na sjeveru do Jadranskog mora, govore potpuno istim jezikom bez dijalekata.  

Westvalskim mirom iz 1648. završen je rat protestanata i katolika i stvoren je po prvi put u zapadnoj Evropi sustav neovisnih nacija – država i internacionalnog prava, u kojem je i dalje vladao princip: čija zemlja – njegova religija (cuius regio, ilius religio). Po tom principu ako je vladar bio katolik ili protestant svi stanovnici su morali to biti.

Po prvi put je uspostavljen sustav međunacionalnog prava koji je poštovao prava nacija, a ne grubu silu jačega. Vidljivo je da je osmansko carstvo kao kulturološki sljednik mediteranskih carstava poštovalo mnoga ljudska prava, ali kao tipična vojno ustrojena imperija uspostavljena na šerijatskom (muslimanskom) pravu koristila je i dalje pravo jačega. Za Westvalski mir je ključan suverenitet država, a zanemaren je građanin pojedinac, što je jedan od razloga današnjih evropskih prijepora o sudbini multivjerske, a danas multinarodne Bosne i Hercegovine. 

Kulturna baština bosanskohercegovačke nacije svjedoči o civilizacijskim dostignućima naših predaka, a njihovo poznavanje i očuvanost svjedoči o stupnju opće kulture današnjih stanovnika

Zbog toga bh. građani nailaze na razumijevanje uglavnom američkih političara i najobrazovanijeg dijela evropske javnosti, ali i punu usklađenost sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, što je vidljivo iz niza presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (Stasbourg). Današnja tradicionalna politička filozofija SAD prvenstveno govori o pravima pojedinaca u odnosu na državu. Shodno tome čak i volja većine izražena u demokratskim procesima, ne može da premosti osnovna prava pojedinaca. 

Kulturna baština bosanskohercegovačke nacije svjedoči o civilizacijskim dostignućima naših predaka, a njihovo poznavanje i očuvanost svjedoči o stupnju opće kulture današnjih stanovnika.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)