„Mjesecima se održavaju protesti protiv predsjednika Aleksandra Vučića i njegove stranke, a sredinom marta se na jednom mitingu u Beogradu okupilo više od 300.000 ljudi. Toliko masovne proteste Srbija nije vidjela još od oktobra 2000. kada je zbačen Slobodan Milošević. Četvrt vijeka kasnije, neki u Srbiji vjeruju da se istorija ponavlja", piše Mihael Martnes za Frankfurter algemajne cajtung u opširnoj analizi snage i slabosti ovih protesta, prenosi Deutsche Welle.

Pokret bez vodstva može dovesti do neuspjeha 

Autor navodi da se „protestni pokret, koji je započeo u akademskim krugovima, proširio, iako i dalje studenti čine njegovu okosnicu i određuju njegov ton". Međutim „ni poslije pola godine, nijedno ime se ne vezuje za protestni pokret".

„Ono što je u početku bila snaga, moglo bi, na duže staze, dovesti do neuspjeha protestnog pokreta. Jer trajno odsustvo vodstva prijeti da postane velika slabost – isto kao i politička nezavisnost pokreta" smatra autor.

Martens dalje piše da „ti studenti nipošto ne žele da imaju posla sa političkim partijama", da su mnogi „gotovo ponosni na to", i smatra da je to razumljivo i logično „s obzirom na stanje srpske opozicije".

O opozicionim strankama u Srbiji autor kaže da su „međusobno zavađene" i da „neke od njih predvode političari koji se smatraju korumpiranim. Stiče se utisak da Vučiću i njegovoj stranci prebacuju korupciju i zloupotrebu položaja samo zato što bi i sami voljeli da dođu na vlast – kako bi se bavili korupcijom i zloupotrebom položaja".

„Ali Srbija nije ni Rusija ni Bjelorusija", piše Martnes. „Srbija ima očuvan parlamentarni sistem. Na vlast dolazi onaj ko osvoji većinu u parlamentu. A to su ipak stranke".

„Bez stranaka se malo šta može postići u parlamentarizmu" navodi autor: „Protestni pokreti mogu da pokrenu važne promjene, ali ne mogu da sačuvaju svoju energiju zauvijek. U nekom trenutku demonstracije se jednostavno ugase".

Revolucija je malo vjerovatna

„Zbog toga se postavlja pitanje dugoročne perspektive protesta čiji učesnici ne žele da imaju posla ni sa jednom strankom, niti žele da osnuju sopstvenu".

Na retoričko pitanje o tome da li demonstranti možda imaju na umu revoluciju, autor odgovora da bi takav jedan prevrat bio „malo vjerovatan" zbog toga što „Vučić itekako ima podršku stanovištva" koje pak čini „40 odsto biračkog tijela".

„Upravo zato do promjene vlasti može doći samo regularnim putem – preko izbora i političkih partija", piše Martnes i to objašnjava: „Partije mogu da učvrste i kanališu prolaznu i nejasnu političku volju koja se ispoljava u masovnim protestima".

Martnes u članku za FAZ navodi ključne misli o ovoj temi nobeloca Elijasa Kanetija (Masa i moć) i američkog novinara Vinsenta Bevinsa („Ako sagorimo. Decenija masovnih protesta i izostala revolucija").

„Bevins se u svoj knjizi bavi pitanjem zašto su toliki masovni protesti u skorijoj prošlosti propali. On je razgovarao sa više od 200 svjedoka i aktivista iz desetak zemalja u kojima su između 2010. i 2020. izbili veliki protesti".

„Sedam od tih zemalja doživjelo je nešto gore od neuspjeha: situacija se pogoršala…Kult partijskog nezavisnog stava često je nosio sjeme neuspjeha u sebi…Ne postoji političko vakuum. Ko se sprema da promijeni politički sistem, mora biti spreman da, u slučaju uspjeha, preuzme vlast", citira FAZ Bevinsa koji je takođe upozorio je da ne treba previše očekivati od masovnih protesta: „Inspirativni, demokratski eksperimenti ne dovode nužno do promjena."

Neki vjeruju da Srbija može postati bolje društvo samo kroz proteste

„To je slučaj i sa Srbijom", smatra Martens. „Dio srpske društvene scene već mjesecima idealizuje i pravi heroje od studenata koji protestuju. A onome ko iznosi sumnje ili vidi nedostatak strategije iza protesta, brzo će biti dodijeljena etiketa pristalica Vučića. Pogotovo što mnogi studenti, kao i mnogi opozicioni srpski mediji, pa i strani izvještači, nekritikčki slave njihovu akciju".

„Čini se da su neki čak počeli da vjeruju da je moguće da, samo kroz svoje proteste, Srbija postane bolje društvo, brže nego što je to iko mogao da zamisli" primjećuje autor i zatim upozorava: „Razočarenje bi moglo biti još veće, a moglo bi se dogoditi vrlo brzo."

„Dovesti 300.000 ljudi ili više na proteste je snažan znak. Ali, ako iz toga ne nastane stranačka politička alternativa, dugoročno gledano, to ništa ne znači. Ili je samo način da bezazleno potroši vrijeme. Isto tako su ti ljudi mogli da igraju mini golf", piše FAZ.

„Nova stranka u Srbiji nije na vidiku. Naravno, mnogo je ljepše voziti bicikl od Srbije do Francuske (…), nego se posvetiti napornom partijskom radu. Počinje se u lokalnoj politici. Dok drugi uživaju u večeri u kafama ili sa porodicom, članovi stranaka diskutuju o akcijama lijepljenja plakata i statutima. To su sitni kompromisi u polupraznim salama", piše FAZ i konstatuje: „Nema tu ničeg glamuroznog".

Duboko antidemokratski prezir prema strankama

„Ali, u parlamentarnim demokratijama, stranke jesu i ostaju glavni mehanizmi prenosa političke volje" piše na kraju autor uz nekoliko oštrih riječi na račun onih koji protestuju:

„Prezir prema strankama – svim strankama – koji dolazi od ponosnog nezainteresovanog stava mnogih mladih aktivista, duboko je antidemokratski. Arogancija kojom se distanciraju od političkih stranaka i uzdižu iznad njih nameće pitanje: Da li mladi ljudi u Srbiji zaista zaslužuju promjene koje traže?" završava Frankfurter algemajne cajtung, dodajući da se „to pitanje se ne postavlja samo u Srbiji".

(DW/DEPO PORTAL/ad)