Donald Trump je, možda više nego ijedan američki predsjednik u posljednje vrijeme, redefinisao političku komunikaciju u međunarodnim odnosima. Njegov diskurs, snažno obojen metaforama iz svijeta biznisa, "dealova", profita i cijena, nije samo stilistički izbor – on je ideološka taktika. Retoričko smanjivanje kompleksnih sigurnosnih i strateških odluka na pitanje "ko plaća" i "ko koga iskorištava", stvara iluziju jednostavnosti u svijetu koji nikada nije bio jednostavan.

No, uprkos glasnim izjavama, američka vanjska politika – njena srž, logika, i kontinuitet – funkcioniše po sasvim drugim principima. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država nije apsolutni kreator politike; on je samo najvidljiviji predstavnik sistema koji se oslanja na duboke institucionalne temelje. Ameriku u svijetu ne vodi jedan čovjek – vode je doktrina, interesi i sistemska inercija.

U pozadini svake "Trumpove izjave" o "skupom NATO-u", "jeftinoj nafti", ili "nefer trgovini", stoje desetine godina dokumenata Pentagona, planova State Departmenta, nevidljivih mreža CIA-e, vojnih baza, trgovačkih sporazuma, korporativnog lobiranja i obavještajnih analiza. Strategija projekcije američke moći u svijetu ne zasniva se na dnevnoj retorici Bijele kuće – ona je ugrađena u same temelje američke globalne prisutnosti. Od Monroeve doktrine, preko Trumanove politike obuzdavanja, do post-9/11 intervencionizma i digitalne nadzorne dominacije, američka vanjska politika slijedi princip sistemskog očuvanja globalne ravnoteže u kojoj SAD ostaje sidro poretka.

Ameriku u svijetu ne vodi jedan čovjek – vode je doktrina, interesi i sistemska inercija

Kada Trump govori o "plaćanju za zaštitu", on ne mijenja NATO. On tek pregovara o budžetskim proporcijama dok američki nosači aviona ostaju na istim pozicijama, satelitske mreže nadziru sve ključne zone, a američki dolar ostaje sidro globalne trgovine. Kada kritikuje saveznike, on ne razgrađuje saveze – već koristi retoriku da interno mobiliše podršku onima koji žele da se stvori dojam da je Amerika "previše davala".

SAD svoju moć u svijetu gradi kroz četiri stuba: vojnu nadmoć, tehnološku dominaciju, normativno oblikovanje međunarodnih standarda, i kontrolu nad ključnim geopolitičkim čvorištima – energetski putevi, informacione mreže, finansijski protoci. Ovi stubovi opstaju nezavisno od osobina predsjednika. I dok se predsjednik može promijeniti, duboka država – ili preciznije, duboka struktura – traje. Njeni operativci sjede u kabinetima State Departmenta, pišu dokumente u Pentagonu, utječu na rezolucije u UN-u i dizajniraju algoritme za nadzor globalne komunikacije.

U tom kontekstu, Trumpova retorika o novcu i investicijama djeluje kao političko sredstvo koje ima dvojaku funkciju: domaću – mobilizaciju glasača kroz osjećaj "trgovinske pravde", i međunarodnu – prikrivanje suštine: da Amerika, bez obzira na izabranu ličnost, ne odstupa od temeljne ambicije – zadržati globalnu hegemoniju.

Vizija Sjedinjenih Država – sa ili bez Trumpa – ostaje ista: očuvati globalni poredak u kojem su one centralni igrač, čuvar pravila i glavni menadžer sigurnosne arhitekture svijeta

Američka moć ne funkcioniše kroz dnevnu pragmatiku; ona se projektuje kroz viziju. A vizija Sjedinjenih Država – sa ili bez Trumpa – ostaje ista: očuvati globalni poredak u kojem su one centralni igrač, čuvar pravila i glavni menadžer sigurnosne arhitekture svijeta.

Zato je opasnost Trumpove retorike više komunikacijska nego sadržajna. Ona ne mijenja pravac američke politike – ali mijenja način na koji se ta politika percipira. Ona čini hegemoniju prihvatljivom, jer je prikazuje kao "uslugu koja se mora platiti", a ne kao sistemsku dominaciju. U tom smislu, Trump nije arhitekta nove Amerike. On je njen prodavač. I to čini vješto – pakujući strategiju u cijenu, moć u profit, i dominaciju u deal.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)