Razgovarao i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

Mirsad Kurtagić je ratni heroj za čiji se doprinos u odbrani Sarajevo još uvijek nije čestito ni zahvalilo, a kamoli odužilo. Kako stvari trenutno stoje, sve su prilike da nikada i neće. Mirsad je jedan od onih heroja koji su ovom gradu dali apsolutno sve. Dao bi mu i život da je zatrebalo. Bez trunke razmišljanja. Danas, Mirsad se, u gradu koji je odbranio vlastitom krvlju, mora i dalje boriti - za vlastitu penziju i osnovna ljudska prava.

Rođen je 1953. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu te Fakultetu političkih nauka, a radio je u organu uprave na mjestu sekretara Vijeća mjesnih zajednica u općini te u obrazovanju i zdravstvu, na mjestu sekretara Više medicinske škole, odnosno Visoke na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u sklopu SOUR-a UMC-a, sve do početka agresije na BiH. Nakon rata, radio je u KCUS-u, a sada pokušava postati penzioner.

PIO jači od države

Još od prije izbijanja rata aktivno je uključen u pripremu oružanog otpora agresiji. Neposredno pred rat, u svojstvu rezervnog pripadnika policije MUP-a R BiH, CSB-a Sarajevo, SJB Centar 18. septembra 1991. godine s puškom u ruci, stavlja se na raspolaganje za odbranu jedine domovine RBiH. Paralelno se stavlja na raspolaganje i Teritorijalnoj odbrani BiH, odnosno Armiji RBiH, gdje formira RJ Zmaj od Bosne. Tokom ratnih dejstava bio je aktivan učesnik i sudjelovao je u svim borbenim dejstvima. Više puta je ranjavan. Nakon posljednjeg ranjavanja, na položaju komandanta manevarske jedinice MUP-a, amputirana mu je desna noga, uz niz komplikacija, te je morao biti evakuisan zbog liječenja.

- Šesnaest godina traje moj proces penzionisanja. To je dokaz da nema države. To je tragedija, jer smo ja i moji saborci lili krv za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Struktura ljudi u mojoj jedinici je oslikavala Bosnu. Ja sam bio i u MUP-u i u Armiji BiH, ali sam se, sticajem okolnosti, vlastoručno obrisao iz Armije. Formirali smo jedinicu Zmaj od Bosne, gdje sam bio oficir bezbjednosti, a onda su me stranački smijenili. Mene, koji sam u Službi bezbjednosti bio od 1976. godine, smijenio je čovjek koji mi je bio portir.

U pokretu otpora sam od 18. septembra 1991., na liječenje sam evakuisan 1994. godine., a u BiH sam se vratio 1997. godine. Oduzeta su mi sva prava i povrijeđen sam u svim segmentima. Te 1994., kada sam otišao na liječenje, su me i obrisali iz Oružanih snaga BiH. To je nepojmljivo. Kada sam se vratio sa liječenja i prijavio u ambulantu RMUP-a, koja me je i otpremila na liječenje i gdje sam se, po svakoj logici, trebao još uvijek voditi, rekli su mi da postoje neke 'pauze'. To su gluposti raznorazne, koje su napravili ovi tzv. ministri i ministrići. I sad imam jednu glupost, na kantonalnom nivou. Jučer sam (17. april, op.a.)baš dobio tu presudu, odnosno rješenje da poništavaju rješenje koje su izdali. Ja sam, kao stopostotni invalid, aplicirao da konzumiram svoja prava invalida koja je ratifikovala Skupština BiH, kao i Konvencije UN i EZ. Mene u rješenju zbog kojeg sam se obratio drugostepenom organu, Vladi KS, tretiraju kao dostavljača. Pa nemojte me vrijeđati! Ako mi već osporavate prava, nemojte me vrijeđati! Ja imam i dva doktorata. Po kom osnovu ste napisali da ja moram biti uz vozilo? Gdje ste to našli? A ako tako mora biti, onda je bespredmetno i konzumiranje mojih prava. Po toj logici, ja bih trebao doći pred dom zdravlja i nazvati doktora, pa mu reći 'de snesi taj rentgen, ja moram biti uz vozilo'. To vrijeđa. Ne samo mene, nego i kompletnu populaciju RVI, koje, nažalost, ima puno, a koja bi trebala uživati svoja prava. Ja razumijem da ima puno lažnjaka, ali za lažnjake nisam ja kriv. Postoje nadležni organi koji to mogu provjeriti. Meni neće narasti niti jedna niti druga noga. Ja imam parezu peroneusa. Drugim riječima - nemam ni ovu drugu nogu. Pet puta sam ranjavan. Najteže je bilo ovo u glavu, jer je geler bio na aorti. Srećom, bio sam trezven i otišao sam kod profesora Konjihodžića, koji me spasio.

Mi smo zemlja puna apsurda, a PIO je jači od države. Dva puta se desilo da sud donese presudu u moju korist, a PIO kaže 'jok, ne valja to'. Poenta je da je sudinica, koja je prvi put donijela presudu u moju korist, bila pametna i skontala da se PIO 'pepa' i igra s državom te je, u trećem pokušaju drugostepenog, potvrdila za PIO. Pljunula je sebe, a ubijeđen sam da je to svjesno uradila kako bih stekao pravo da se obratim Ustavnom sudu BiH. Niko od boraca nije uspio doći do Ustavnog suda, a moj predmet još uvijek stoji tamo. Ono što mene zanima je - ako se odluke Ustavnog suda ne provode, kako će provesti moju odluku? Hoće li PIO biti jači i od Ustavnog suda? Dajte da ugradimo logiku u sistem, jer sistem je bitan. Ako sistem padne, palo je sve. A kod nas ga nema. I šta sada? Hoćemo ljude pobiti? Jer, na ovaj način ih se ubija. Ne borim se ja bez razloga sve ove godine - povjerio se za DEPO Portal.

Dobitnik je čitavog niza priznanja, pohvala i zahvalnica, od kojih vrijedi istaći plaketu Savjeta bezbjednosti, Savjeta za narodnu odbranu kao i Grada Sarajeva, Medalju zasluga za narod, Pohvalu 1. korpusa, Zlatnu policijska značka BiH za pokazanu hrabrost i lični primjer ispoljen u oružanim borbama te Povelju sa zlatnim ljiljanima.

- Ja sam nosilac najviših ratnih priznanja, ali i predratnih i postratnih. Nisu mi pomogla ni u čemu - sem, donekle, u ovoj borbi koju vodim. Svoj zlatni ljiljan sam, svijetla obraza ovo kažem, poklonio jednoj Slovenki u Americi. Radila je dobre stvari za Bosance koji su dolazili na prostor SAD, konkretno region Chicaga. Imala je organizaciju koja se zvala Most. Tu nas se dosta sakupilo, a uspjeli smo se izboriti i za grant koji je finansirala američka država. Pomagali smo svima koji su dolazili sa prostora BiH. Kasnije sam izguran odatle i počeo sam taksirati. Morao sam živjeti od nečega. Čak sam i bolje zarađivao. A uvijek sam bio na raspolaganju našim ljudima i odazivao se. Ne može se naći niko da kaže da mu nisam pomogao. 

Ja sam svoju porodicu poslao vani. Rat i posljedice rata su, nažalost, doveli da se razvedem od supruge. Teška je situacija. Ja imam od općine dodijeljen stan - u koji ne mogu ući. Trebao bi biti prilagođen meni, plaćam i kiriju za njega, a općina ništa ne radi. Čekaju da odapnem. Apsurdno je da plaćam rentu za nešto što ne mogu koristiti - naveo je za DEPO Portal.

Pismo Bidenu

Mirsad se u fokusu javnosti našao prije dvije godine, kada je uputio pismo američkom predsjedniku Joeu Bidenu, neposredno nakon njegove posjete Kijevu u februaru 2023. godine. U pismu je uputio kritike američkoj administraciji u kontekstu njenog odnosa prema BiH, konkretno poredeći odnos SAD-a prema BiH, tokom agresije i danas, s odnosnom te zemlje prema danas ratom zahvaćenoj Ukrajini. Četiri dana kasnije, na njegovu adresu stigao je Bidenov odgovor. Ispostavilo se da Mirsad nije bio suviše iznenađen. Očigledno je mnogo lakše doći do američkih političara i pozvati ih na odgovornost, nego ovih naših...

- Biden je samo jedan od ovih s kojima sam bio u kontaktu. Bilo je tu dosta senatora i kongresmena - i dobio sam dosta kvalitetnih odgovora. Senatorica Duckworth je isto amputirka, nema obje noge, ali je senatorica. Ona kaže: 'Mirsade, šta god ti kažeš, ja stojim iza toga'. Mislim da to ima svoju specifičnu težinu, jer ja stvaram i sliku o Bosni - naveo je Mirsad za DEPO Portal.

Smrt fašizmu!

- Zato su mi danas, dok ovo, na žalost, gledam iz daljine, najljepše slike Šestog aprila 2025. u Sarajevu one na kojima jedan invalid dostojanstveno partizanskim pozdravom iskazuje slavu partizanima koji su oslobodili grad od Trebevićem.

Za Mirsada ne znam da li je vjernik ili ne, ali znam da zna šta je red, šta je običaj i kako se pozdravlja u datim situacijama. U ovoj samo ide naklon, ili partizanski pozdrav, kojim se pred Vječnom vatrom iskazao Mirsad

Bio sam još radosniji kada sam se malo bolje zagledao u fotografije. Preda mnom je bilo poznato mi lice sa Marijin Dvora, moj bivši komšija, koji je stanovao dva kata iznad redakcije u kojoj sam radio 21 godinu. 

Na fotografijama je Mirsad Kurtagić, brat mog školskog druga Seada. Za Mirsada ne znam da li je vjernik ili ne, ali znam da zna šta je red, šta je običaj i kako se pozdravlja u datim situacijama. U ovoj samo ide naklon, ili partizanski pozdrav, kojim se pred Vječnom vatrom iskazao Mirsad. Više puta odlikovani prvoborac u posljednjem ratu za Bosnu i Hercegovinu u kojem je postao teški invalid, gubitkom desne noge. To ga nije spriječilo da nastavi sa borbom za bolji život svih u našoj domovini - napisao je o Mirsadu Pavle Pavlović u svojoj nedavnoj kolumni za naš portal.

I zaista, Mirsad jako dobro zna šta je red, šta je običaj i šta je gdje primjereno.

- Odem ja i gore na Kovače i odam počast svojim saborcima - na primjeren način. Smatram da svi zavrijeđuju to, jer dali su (plač, op. a.), dali su sebe. I ja sam dao sebe. Kćerki sam rekao 'Selma, molim te spali me'. Rekla je da neće, da nije po našim običajima. Rekao sam 'ja ti govorim kao otac, ispoštuj mi želju. Spali me, prospi me po Ferhadiji. Po Vase Miskina me prospi. To je moje, tu sam obitovao. Drugi dio pepela prospi mi po majčinom mezaru u Barama...' Rekao bih joj i da prospe i na mezar mog oca, na mezarju Hendek, ali ga je danas nemoguće pronaći, jer nema nišana. Tražio sam ga, jer sam želio posthumno spojiti majku i oca, ali nije bilo dokumentacije - završio je svoju priču za DEPO Portal ratni heroj odbrane Sarajeva Mirsad Kurtagić.

(DEPO PORTAL/au)