Glumica Jadranka Matković bila je gošća HRT-ove emisije Nedjeljom u 2https://magazin.hrt.hr/price-iz-hrvatske/nu2-zivot-u-starosti-12107156 čija je tema bila život u starosti. U razgovoru s Aleksandrom Stankovićem opisala je svoja iskustva iz doma za starije i nemoćne, otkrila kako izgleda dnevna rutina umirovljenika te se prisjetila svoje bogate glumačke biografije.

Jadranka Matković već četiri godine živi u Domu za starije i nemoćne osobe Medvešćak u Zagrebu.

- Ja sam došla friško prije početka COVID-a. Sjećam se dobro. Kad sam došla, najednom se sve promijenilo. To je strašno djelovalo na dom, COVID i cijela ta atmosfera i pretumbacija. Sestre su hodale u skafanderima, nije se smjelo izlaziti, što je strašno bilo. Na sreću ovaj dom ima jednu lijepu terasu. Kad smo izašli, stvarno kao da si u zatvoru - šetnja u krug. Nije ti nitko koreografirao, ali otprilike je tako išlo. Ili uzmeš stolicu, pa sjediš, pa dišeš, pa malo hodaš. I zaista ta terasa je bila spas. To je bila jedna fobična atmosfera, činjenica da ne možeš izaći je strašna, prisjetila se Matković.

"U dom treba poći u dobroj formi"

Ipak, vremena ‘lockdowna‘ su za nama. Kako je Jadranki danas u domu?

- Taj dom kao institucija fenomenalno funkcionira. Ponudi ti tu sobu, ako si sam u njoj, to je idealno, redovnu prehranu, urednu posteljinu jer oni peru, čistačice koje čiste. Tamo su medicinske sestre i njegovateljice za one koji su legli, naravno. Ima i liječnička ordinacija u domu- opisuje Jadranka Matković.

Smatra da je bolje otići u dom dok je osoba još psihofizički u dobroj formi, da se lakše navikne na takav tip života. Trenutno je sama u sobi koju plaća oko 500 eura mjesečno, a nakon nedavnog uvećanja, mirovina joj taj trošak uspijeva pokriti, no ne ostaje joj puno. Ipak, uspijeva se obradovati sitnicama.

U domu joj, nastavlja Jadranka, nije dosadno. Društva ne nedostaje, a koristi i društvene mreže.

- Ja sam korisnik tri mreže - Instagrama, Facebooka i Twittera. Prema tome, moja prijateljstva su online po bijelom svijetu. Vremena nemam dovoljno, kaže ona.

"S vrećicom sam izašla"

Jadranka Matković u domu je završila u teškim okolnostima. Bila je, naime, deložirana iz stana u kojem je godinama živjela.

- Ja sam bila predugo podstanar. Bila sam samostalna profesija, dakle sve je to teže bilo rješavati egzaktno. I dobila sam stan netom pred rat negdje. I nisam gledala da je to nečije. Živjela sam tamo 20 godina. To je bio stan u Zvonimirovoj ulici od 23 kvadrata. Nisam se potrudila da to otkupim. Nisam bila zaštićeni stanar. Povlačila sam se, nisam bila ozbiljna. Žena je u tom momentu trebala novac i bilo je - sad ili ništa. I gotovo. Nije bilo para, ja bih državu obišla da posudim i da kupim. Ali nisam, eto. I s vrećicom sam izašla. Ne volim se vraćati na to, rekla je Matković.

Nakon toga je otišla u podstanarstvo.

- To je bilo blizu, u Laginjinoj ulici. Sretala sam iste ljude i već sam se dakle u dom prijavila. I bila sam spremna kao podstanar dočekati dom. Sada će svi viknuti: "Bandić joj je ponudio prostor." To je istina. Pokojni Bandić mi je našao prostor od 18 kvadrata na Prisavlju. Ja sam u to vrijeme imala operaciju noge. Ja sam mogla ići pet metara, pa sjesti, pa pet metara, pa sjesti... Otišla sam tamo s prijateljicama, obišla stan, trebalo ga je namjestiti, bilo je grijanje. Vjerujte, čak nisam u prvi mah odbila, platila režije. Nije to daleko fizički, ali daleko je od tramvaja pa sam uzimala taksi stalno. Sebi sam ja tada odredila u glavi, bit ćeš podstanar, dočekat ćeš dom. I gotovo, ustvrdila je Matković.

Kazalište kao utjeha i sjećanje

Jadranka Matković dugo se bavila glumom, no davno je prestala glumiti u kazalištu.

Prekinula sam svojevoljno da se ne mučim jer više nisam imala fizičke force. Baš sam jučer o tome mislila dok sam se pripremala za emisiju. Meni su knjige otkako znam za sebe neka utjeha i neki moj virtualni život, ističe Jadranka.

Tijekom svoje glumačke karijere Jadranka Matković ostvarila je mnogo malih uloga u filmovima. Jako voli svoj nastup u filmu "Vukovar se vraća kući", pojavljivala se i u tv-serijama, primjerice u "Mačku pod šljemom", na hrvatskim, ali i sarajevskim kazališnim pozornicama...

Upoznala je i radila s mnogim našim velikim redateljima - glumila kod Zafranovića, Bulajića...

Jadranka Matković rođena je u Mostaru. Što pamti iz tog razdoblja života?

- Moj tata je bio učitelj i on je po dekretu, kako je to tada bilo, radio u Bosni. Pa sam vam ja zapravo svoje djetinjstvo provela po selima gdje je radio. Jedno je bilo iznad starog Sarajeva, tu sam ja silazila u svoju prvu klasičnu gimnaziju na koju sam ponosna. I fali mi ta vizura grada odozgo, svjetla grada... I onda sam završila tu dobru školu i bila sam dobar đak, prisjeća se Jadranka dodajući da joj je ipak najljepše bilo na akademiji u Zagrebu.

Nažalost, stalni glumački angažman joj je uvijek izmicao:

- E, to sam ja kriva, da budem vrlo iskrena. Kad sam završila akademiju moja skoro cijela klasa išla je u Split, a ja hoću raditi u Zagrebu. Morala sam, meni je profesor moj Georgij Paro, vrhunski redatelj, dao u Komediji jednu predstavu, pa drugu predstavu... Nisu to bile velike uloge, ali koliko je mlad čovjek blesav. Blesava sam bila, eto. Mene nisu bile zanimljive operete u mojoj Komediji, mene je zanimao Teatar ITD koji igra dobre komade, ali tamo nikad nema sigurnosti, napominje Jadranka Matković.

Vjeruje li i danas u krilaticu iz njezine mladosti - da kazalište mijenja svijet?

- Georgij Paro, koji je netom došao iz Amerike, zahvatio je taj val. On je prošao tu godinu dana tamo i došao natrag, i mi smo godinu dana radili, pa to svi znaju, nazvali su nas zamorci. Mi smo po cijeli dan vježbali i glumili. Mi smo glumili grčku tragediju tako da čas glumiš tepih, čas Klitemestru, fleksibiln do boga. Da, išlo se na tu rečenicu da kazalište mijenja svijet, zaključila je Jadranka Matković.

(DEPO PORTAL/ad)