Izvor: Al Jazeera Balkans
Piše: Fuad Kovačević

„Politika treba slušati narode i građane Bosne i Hercegovine, koji su puno pametniji od političara. A narod će brzo progovoriti. Narodi ne žele sukobe, već mir, suživot i miran san, a sve što političari rade je kontra toga“, nedavno je izjavio Darko Babalj, novi član rukovodstva Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i jedan od čelnika Srpske demokratske stranke, „državotvorne“ partije iz devedesetih, kako sami sebe nerijetko časte.

Ovih nekoliko rečenica bili su, jesu i trebali bi biti – nekada manje, nekada više – stoljećima supstanca života u Bosni i Hercegovini, pogotovo „mir, suživot i miran san“, no nemalu dozu zbunjenosti i nepovjerenja stvara njihov autor, odnosno njegovo „političko porijeklo“.

Kako može biti da se u Bosnu i Hercegovinu kunu i zaklinju prvaci stranke koja je u posljednjoj dekadi prošlog stoljeća (u)činila sve kako ove države (i najmanje jednog od njenih konstitutivnih naroda) više nikako i nikada ne bude? Ima li razumne logike da nasljednici onih koji su ognjem i mačem četiri godine rušili „mir, suživot i miran san“ sada gotovo istim žarom i poletom čine upravo suprotno?

Holbrooke: Smatram ih nacistima, moraju nestati

Teška su ovo, gotovo pa neobjašnjiva pitanja, dileme koje nemaju egzaktna i tačna pojašnjenja, pa ipak se na njih (djelomično) može odgovoriti protupitanjem: a zašto ne? Kako to očekujete da stranka koja je odgovorna i kriva za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, za teške ratne zločine, progone, etničko čišćenje, genocid počinjen u Srebrenici… sada odjednom, punih usta i lijepih obećanja, brani i veliča državu koju je ne tako davno urnisala – pitat će odmah mnogi i, ne čekajući odgovor i pojašnjenje, konstatirati da to nije moguće. Da, sve to što govorite je tačno, dokumentirano, na međunarodnim i domaćim sudovima presuđeno, ali imamo li alternativu – nastavit će optimisti slijed pitanja bez konkretnih odgovora.

Dobro, nesumnjivo je da s bjeguncem od pravde Miloradom Dodikom i njegovim secesionistima iz bh. entiteta Republika Srpska klizimo ka ponoru, s njima nema ni razgovora, ni pregovora, pogotovo ne dogovora, ali zar nešto bolje možemo očekivati od onih koji i dalje veličaju i u heroje ubrajaju pravosnažno presuđene ratne zločince Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić i brojne druge ubice, silovatelje, etničke „čistače“, negatore genocida, evo još jednog upita pesimista, kojem se ništa ne može proturječiti.

Kao da su oni koji su u posljednjih 30 godina sudjelovali u vlasti na državnom nivou nešto drugačije i bolje planirali i radili, pa ogromna većina stanovnika, političara, javnih ličnosti u Republici Srpskoj tako misli; ne smatrate li, da po toj vašoj logici, niko iz ovog bh. entiteta ne zaslužuje da bude u državnoj instituciji, odgovorit ćete novim kontrapitanjem, koje istovremeno može biti i konstatacija.

Krajem 1996. a potom i 2003. godine američka administracija imala je ideju i plan da potpuno zabrani djelovanje Srpske demokratske stranke. Tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma Richard Holbrooke pojasnio je taj naum, koji ipak nije realiziran, vrlo slikovito: „Nikada neću promijeniti mišljenje o Srpskoj demokratskoj stranci. Smatram ih nacistima, koji moraju nestati […] Nemam nikakve dileme da je Karadžić i danas na slobodi zato što mu podršku pruža gomila kriminalaca iz Srpske demokratske stranke“.

Prošlo je mnogo godina od tada i bilo bi krajnje neprimjereno (po)tvrditi ocjenu američkog „buldožer diplomate“ o „nacistima koji moraju nestati“, ali nesumnjivo je da niko iz ove stranke ni sada ne bi uhapsio i isporučio u Hag „prvog predsjednika“ – učinila je to „majčica“ Srbija 2008. godine.

‘Srpski izdajnici, dezerteri, muslimanski plaćenici…’

No, ni danas ne manjka „atributa“ i „epiteta“ čelnicima i članovima najveće opozicione stranke u Republici Srpskoj te koalicionim partnerima, Partiji demokratskog progresa i stranci Za pravdu i red na državnom, plus Narodnom frontu na entitetskom nivou, ovaj put unutrašnjih. Posljednjih mjeseci, a pogotovo sedmica, dok se ubrzano na državnoj razini urušava dvadesetogodišnja vladavina Saveza nezavisnih socijaldemokrata, opozicionari su postali „izdajnici, dezerteri, muslimanski plaćenici, pokvareni trgovci srpskih interesa, produžena ruka [visokog predstavnika] Christiana Schmidta…“ Prednjači u tome, očekivano, Milorad Dodik, koji vulgarnim riječima i psovkama otvoreno stavlja metu na čelo svima onima koji i pokušaju ukazati na njegove „zasluge“ za politički, ekonomski, demografski i svaki drugi sunovrat Republike Srpske.

Historijat najtežih denunciranja političkih konkurenata i protivnika nije imanentan samo na ovim prostorima, ali je vrlo živopisan, žestok i uglavnom rezultira očekivanim efektom. Da ne idemo daleko u prošlost, vratimo se u 2002. godinu, kada je upravo Srpska demokratska stranka označila Milorada Dodika kao „izdajnika srpskog naroda“ i „saradnika međunarodnih okupatora“ i na izborima ga glatko porazila.

Nastavak teksta čitajte ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)