Na današnji dan 1984. godine, Branko Ćopić, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih književnika, tragično je okončao svoj život skokom s mosta u Beogradu. Ćopić je ostavio dubok trag u književnom i kulturnom prostoru bivše Jugoslavije te i danas živi kroz svoja djela koja su obilježila djetinjstvo i mladost mnogih generacija. Bio je pisac za sve životne dobi.

Rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašani kod Bosanske Krupe te je rano ostao bez oca, a odgajali su ga majka, stric i djed, kojem je kasnije posvetio mnoge priče. Njegova ljubav prema književnosti razvila se još u osnovnoj školi, a prvu priču objavio je sa samo 14 godina u omladinskom časopisu Venac. Kasnije je diplomirao pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu i posvetio se pisanju.

Njegov bogat književni opus obuhvata pripovijetke, romane i pjesme. Prve zbirke priča, Pod Grmečom i Borci i bjegunci, donijele su mu književnu afirmaciju, dok je roman Prolom jedno od njegovih najvažnijih djela inspirisanih ratnim iskustvom. Iako je bio poznat po patriotizmu i partizanskoj tematici, Ćopićev humor i satira ostali su njegov zaštitni znak, a u svojim djelima često se bavio životom običnog čovjeka.

Najveću popularnost stekao je knjigama za djecu i omladinu. Njegova djela Orlovi rano lete, Magareće godine, Bitka u Zlatnoj dolini i Doživljaji mačka Toše postala su neizostavni dio školskih lektira, dok je Ježeva kućica postala jedna od najpoznatijih dječjih pjesama na ovim prostorima. Bašta sljezove boje, zbirka priča objavljena 1970. godine, jedno je od njegovih najemotivnijih djela, posvećeno prijatelju Ziji Dizdareviću, koji je ubijen u logoru Jasenovac.

Iako je bio omiljen među čitateljima, Ćopić je zbog svojih satiričnih tekstova došao u sukob s vlastima. Objavljivanjem Jeretičke priče 1950. godine kritizirao je tadašnji politički sistem, što mu je donijelo osude i nadzor UDBE. Bio je pod stalnim praćenjem, isključen iz Komunističke partije, a mnogi su mu okrenuli leđa. Ovi politički progoni, uz lične dileme i razočaranja, vjeruje se, uticali su na njegovu odluku da sebi oduzme život.

Posljednji sati života velikog pisca

Ćopićevi posljednji sati prikazani su u dokumentarnom filmu "Moja mala iz Bosanske Krupe", u režiji Puriše Đorđevića. Film donosi emotivno svjedočenje Momčila Srećkovića, čovjeka koji je, kao dječak iz sela Zabrežje kod Obrenovca, zahvaljujući Ćopiću i njegovoj supruzi Bogdanki, dobio priliku da se školuje u Beogradu za novinara. Ovaj dugogodišnji odnos bio je pun ljubavi i zahvalnosti, a Ćopići su mu postali druga porodica.

Do njegovog proširenog svjedočenja došao je dnevni list Novosti:

- Branka sam upoznao 14. jula 1964. kada sam primao nagradu Poletarca za najbolju pesmu, a on je bio član žirija. Ni danas ne znam zbog čega sam mu se dopao, tek, Branko i njegova žena Bogdanka došli su u selo i predložili mojim roditeljima da pređem kod njih da me školuju - kaže Srećković.

- Proveo sam u njihovoj kući skoro pet godina, prihvatili su me kao rođenog sina i naučili su me svemu vrednom u životu. Bio sam plašljiv, smušen, nosio sam kredu u džepu i obeležavao svaki ćošak kad izlazim iz stana, jer nisam poznavao Beograd, i nisam znao da se vratim kući. Branko mi je dosta pričao o sebi, pa i to kako je 1935. prvi put došao u Beograd, kako ga na stanici nije sačekao Miloš Bajić, budući slikar, i pošto nikog drugog nije poznavao, prenoćio je ispod savskog mosta… U tim pričama sećao se svega – govorio mi je o svom detinjstvu, porodici, prvim ljubavima, kako je počeo da piše, svemu važnom što mu se dešavalo u životu. Nije me oslovljavao imenom, nego sa "jarane moj"…

U ponedjeljak 26. marta 1984, kada je definitivno odlučio okončati svoj život, Ćopić se javio upravo Momčilu.

- Branko me je oko dva po podne pozvao telefonom da hitno dođem, jer ima nešto važno da mi priča. Odmah sam krenuo za Beograd, a kad sam stigao, on već nije bio kod kuće. Cica mi je rekla da je u depresiji i da sedi u parku. Našao sam ga na klupi, nije okretao glavu, samo mi je rekao: Tužan sam ti, jarane moj. Dobio sam novi poziv za policijsko saslušanje, hoće da mi ogule kožu. Ali neće oni više da mi zagorčavaju život. Jarane moj, zatvaram svoj ‘dućan’, a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu.

Onda je predložio da prošetamo. Koračali smo od Terazija ka hotelu Moskva, pa je hteo da sedimo u bašti i popijemo po koktu. Branko je mnogo i brzo pričao, od toga da su mu najdraži "Doživljaji mačka Toše" i da je proza njegov domen, rudnik, do toga da nikada ni na koji način ne treba da se bavim politikom. Na njegovo insistiranje krenuli smo ka Zelenom vencu, iako je već bilo sedam uveče. Nije prestajao da priča – govorio je da su njegove bajke ukradene, nedosanjane, da su na naivne slike ljudi koje je imao pali studen i magla, a da su sve priče koje je napisao u spomen narodu koji ume da pljucka smrti u brk…

Kako priča Momčilo, tako su stigli i do savskog mosta – Branko je želio da mu pokaže kamenu klupu na kojoj je proveo prvu noć u Beogradu, i kako je bio nagnut, naočale su mu pale dole.

- Otrčao sam stepenicama da ih nađem, a kad sam se vratio gore, Branka više nije bilo. Okretao sam se u mraku okolo, kad sam ga konačno primetio, on je već prešao polovinu mosta ka Novom Beogradu. Počeo sam da trčim i da ga dozivam, ali od zvona sa Saborne crkve koja su u tom trenutku zvonila nije mogao da me čuje. Ono što je za mene ostalo najstrašnije je to što sam stigao desetak koraka iza Branka kada sam video kako se naginje ka metalnoj ogradi i nestaje. Bio sam u šoku, odjurio sam dole skoro bez svesti, Branko je ležao u lokvi krvi, a oči su mu bile širom otvorene…

Stigla je policija i Hitna pomoć, i kako ističe, tada je uslijedio novi šok – ispitivali su ga zašto nije spriječio Ćopićevo samoubistvo, je li ga on možda gurnuo sa mosta… Ispitivanje je prestalo tek kada je Bogdanka došla u stanicu policije sa oproštajnim pismom koje je Branko ostavio, a koje je pronašla tek te noći.

- Ogromnu nepravdu je Branko doživeo i veliko zlo. Skoro svi su ga ostavili i izdali – brojne kolege – pisci, mnogi drugovi – saborci, prijatelji. Njegova smrt prošla je sasvim tiho, a film Puriše Đorđevića donekle ispravlja tu nepravdu i rasvjetljava istinu o tome zašto se Branko ubio.

U oproštajnoj poruci svojoj supruzi napisao je: "Zbogom lijepi i strašni živote!“. Posljednje trenutke, prije odlaska ka mostu, proveo je u beogradskom hotelu Moskva, gdje je častio konobare i rekao im: „Imam, vjerujte, veliki razlog...“

Branko Ćopić sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Njegov rodni kraj tokom rata u BiH doživio je tešku sudbinu – njegova kuća u Hašanima je spaljena, a spomenik u Bosanskoj Krupi srušen. Ipak, njegove priče i dalje žive, a mnoge škole, biblioteke i ulice nose njegovo ime, svjedočeći o značaju koji je ostavio u bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti.

(DEPO PORTAL/au)