Uime P.E.N centra Bosne i Hercegovine govorio sam prošle godine na komemoraciji Abdulahu Sidranu. Na godišnjicu njegove smrti, na molbu njegove porodice, objavljujem taj govor. Poznata je istina da se u usmenom obliku stvari drugačije iskazuju od pisane forme, stoga se ovdje može pronaći nešto što nisam rekao na komemoraciji, ali sam radi jasnoće iskaza dopisao. 

Prošle godine na ovom mjestu, u Narodnom pozorištu, govorio sam na komemoraciji Marku Vešoviću, onda o mojoj mami Jasmini Musabegović te o Ivanu Kordiću; kasnije u Tuzli o Dževadu Karahasanu. Sada ću reći nekoliko riječi o pjesniku Abdulahu Sidranu. 

Napušta nas jedna generacija! 

Mi ostajemo sami i suočavamo se s onim s čime se Abdulah Sidran uvijek u svojoj poeziji suočavao: sa smrću. Slobodan Blagojević rekao je da je Abdulah Sidran pjesnik ovog grada, kao što je Konstantin Kavafi pjesnik Aleksandrije, a Jorge Luis Borges Buenos Airesa. 

Ali kako je Sidran opjevao Sarajevo? 

On je o njemu tkao stihove kroz svoju unutrašnju samoću, kroz svoju patnju. On nije glorificirao Sarajevo na način da je u njemu projicirao neku idealnu sliku grada. On se približavao Sarajevu kroz svoju usamljenost. Patnju je prepoznavao u svakom kutu Sarajeva; kroz nju je sebe utkivao u sâm grad. Njegova zbirka pjesama "Kost i meso" knjiga je o gradu i o raščlanjenom tijelu na ‘kost i meso’. Ona je objavljena 1976. godine kada se i dalje govorilo o kultu snažnog i čvrstog proleterskog tijela, koje gradi novu budućnost socijalizma. Za razliku od ideološkog tijela punog optimizma i radničkog vitalizma, koje treba da mijenja historiju, pjesnik govori o tijelu zatvorenom u ‘kost i meso’. 

Ustvari, on govori o tijelu koje trpi sudbinu, koje trpi same udarce svijeta. To nije ono dionizijsko tijelo, koje zbog vlastitog obilja izlazi iz samoga sebe, da se kroz ekstazu prepozna u najudaljenijim uglovima svijeta, i što svoju patnju prepoznaje u raznovrsnim i mnogolikim sudbinama. Sidran je tijelo razdvojio na ‘kost i meso’ te kao da ga je depersonalizirao, anatomski izrezao. Ali to se tijelo nije raščerečilo, raskomadalo, ono se samo rastvorilo kao neka tajanstvena knjiga što se svijetu razbokorila. Dok podnosi kismet, i dok se  na njemu utiskuje čitava težina svijeta, ono se razlistava na ‘kost i meso’, ali koji se ne odvajaju, već bratski privezani jedno uz drugo, izražavaju unutrašnje boli, koji nevidljivo pulsiraju pod kožom! Nevidljivo pulsiranje boli pod kožom ne vidi obično oko, već pjesničko. Emocija ispod kože podrhtava po kostima, i po mesu u ritmu kojeg čuje pjesnik i kojeg on alhemijski  pretvara u stihove. Slušajući ritam pulsacije on čini nešto vidljivim što se pod kožem ne vidi: unutrašnju dramu naše prolaznosti!  Ako dionizijsko tijelo kroz patnju izlazi iz samoga sebe, Sidranovo tijelo trpi panju, zapisuje je i pamti duboko u sebi. I on u ‘kosti i mesu’, kao Bašeskija na papiru, bilježi  sve životne nedaće. 

Tijelo je kao ogledalo koje bilježi sve što se dešava oko njega. Patnja se kroz božanska slova utiskuje u meso i urezuje u kosti. Po njima, kao po papiru, tragična sudbina svijeta upisuje svoj lik. Ono što se dešava kroz njegovu tjelesnu patnju, kroz njenu prizmu, jeste kosmičko prisustvo samoće koja se oblikuje u pjesmi. Tako je Sidran pjesnik koji, kada pjeva o Sarajevu, dodiruje dubinu tijela, u kojoj je smrt utisnula svoj žig i u meso, i u kost. 

Ta smrt sebe je ugnijezdila u najdubljoj nutrini pjesnikova bića i ona kao ‘neprijatan gost’ dolazi istodobno izvan tijela i iz njega samog. Kao što je naše tijelo gost u svijetu, tako je smrt gost u tijelu. Pročitat ću dio njegove pjesme Razgovor sa Stefanom. 

Da podsjetim, taj poetski razgovor on je vodio sa pjesnikom Stevanom Tontićem, koji nas je, isto tako, nedavno napustio. 

“Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga

tijela su i granice moga duha! Je li to kazna

za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja

za sobom ostavljam kost, ja ključnu za

sobom ostavljam kost, i po njoj biće

rekonstruisano biće ove nesreće!”

Nije li ova pjesma demaskirala sve ono što će se desiti kasnije, nakon skoro petnaest godina, kada će politički nekrofili kopati kosti iz jama žrtava genocida za vrijeme Drugog svjetskog rata? Kosti su postale sredstvo za nacionalne mitomane, dok su zdušno rušili komunizam i kada su uništavali simbole radničkog i partizanskog tijela, za narcisoidno identificiranje sa vlastitim ‘nacionalnim izvorom’, sa ‘vlastitim tlom’.

Nacionalna ideologija nije ‘rekonstruirala biće ove nesreće’, ona je kroz kosti stvarala kult pretka, stvarala mit o nacionalnoj ugroženosti, stvarala kult žrtve kako bi se kolektiv pripremio za ratnu mobilizaciju. 

Sidran je u svojoj poeziji, petnaest godine prije, demaskirao morbidni nacionalistički projekt koji se odvijalo krajem 80-ih početkom 90-ih godina XX stoljeća.

Sidran je pjesnik života! On je pjesnik koji kad govori o smrti ‘koja će uzeti sve’, kaže i ovo: 

“Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:

olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i

dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja

suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:

mrak, mrak, mrak, mrak.

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,

i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci

ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena

zrak. U polenu patnja mužjaka vri.

Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.”

Šta se desilo? Pod udarcima sudbine koju trpi, u mogućnosti samog nestajanja, otvaranja vlastitog bića ka bezdanu smrti, on osjeća ljubav, osjeća dječije ‘mrljanje prstiju indigom’ i ‘djecu koja beru dud’. Ali danas niko više ne koristi indigo. Danas se djeca ne penju uz krošnju duda da ga beru. Oni kupuju plodove duda u dobro upakovanim vrećicama iz DM-a. Dakle, nemaju taj neposredni odnos sa igrom, jer su virtuelne igrice postale njihova najtvrđa realnost. 

Ali, da li to znači da je onda ova pjesma izgubila svoju vrijednost? Ne, nije. Pjesma stvara i taj dud, i tu djecu, i tu ljubav. Pjesništvo nije samo svjedočenje, ono je kreacija; ono je stvaranje, ono je upravo nepresušni izvor. 

Spomenuo bih italijanskog pjesnika Umberta Sabu koji je bio povezan sa Trstom, kao Sidran sa Sarajevom. Kako je bio povezan sa Trstom? Kroz nesreću! Kroz stradanje svog naroda Jevreja za vrijeme fašizma! I on, kao i Sidran, kada je obilazio neke zabačene kvartove u Trstu, promatrao je u njima svoju vlastitu unutrašnju patnju. 

Pročitat ću njegovu pjesmu Koza: 

“Govorio sam jednoj kozi.

Bijaše sama napolju, vezana.

Sita trave, sva mokra

od kiše, meketala je.

Ta jednaka meka bratska bijaše

mojoj boli. I odgovorih, prvo

u šali, potom jer bol traje vječno,

jedan joj glas i ne mijenja se.

Taj glas počuh

kako jeca u osamljenoj kozi.

U jednoj kozi semitskoga lica

počuh tuženje svih drugih nedaća,

svih drugih žića."

(Prevod: Mladen Machiedo)

U jednoj kozi semitskog lica on prepoznaje patnju svih Jevreja. Ali semiti su danas Palestinci koji preživljavaju istu patnju. Sidran je opjevao patnju Bosne, opjevao je patnju bošnjačkog naroda, kroz njegovo stradanje devedesetih godina XX stoljeća, ali ta ga patnja nije zatvarala u narcisoidnu slavopojku i hvaljenje vlastitom žrtvom, već je, kao i Saba, ‘u meketanju’, ‘u tuženju’ mogao čuti glas drugih nedaća, ‘svih drugih žića’. 

Tako njegove pjesme imaju univerzalnu, a ne nacionalnu poruku.