Europski parlament vjerojatno nikad nije imao gosta upućenijeg u genezu ukrajinskog rata. Jer američki profesor Jeffrey Sachs – koji je prošlog tjedna u Strasbourgu održao pamtljiv govor o Ukrajini - nije samo jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista, već i jedan od najvećih poznavatelja postsovjetskog prostora, piše Jutarnji list.
On je uvelike i oblikovao taj prostor, budući da se početkom 90-ih ekonomski prijelaz iz socijalizma u kapitalizam u Rusiji, Ukrajini i drugim postsovjetskim zemljama umnogome odvijao baš po njegovim uputama i instrukcijama. Bio je u bliskim odnosima s posljednjim vođom SSSR-a Mihailom Gorbačovom, kao i s prvim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom, ali i s nizom ukrajinskih lidera.
Kao ekonomski savjetnik vladama u preko 100 zemalja, dugogodišnji UN-ov ekspert za održivi razvoj i savjetnik više glavnih tajnika UN-a, Sachs je stekao reputaciju neformalnog „globalnog diplomata” i „ambasadora svijeta”, koji ima osobne kontakte s brojnim svjetskim vođama i jednako su mu otvorena vrata čelnika zemalja Trećeg svijeta i vodećih zapadnih lidera. Na njegove telefonske pozive izravno se javljaju najviši dužnosnici Bijele kuće.
Taj jedinstveni status omogućio mu je da iz prve ruke bude upoznat s ključnim svjetskim zbivanjima. Stoga je njegov govor u Europskom parlamentu – održan u sklopu događaja pod nazivom „Geopolitika mira”, koji je organizirao bivši pomoćnik glavnog tajnika UN-a i aktualni europarlamentarac njemačkog BSW-a Michael von der Schulenburg - jedinstvena prilika da o uzrocima ukrajinskog rata čujemo iz prve ruke, od čovjeka koji je imao uvid u svaki trenutak rađanja tog rata, od 1991. do danas.
Ovdje donosimo ponešto skraćenu verziju Sachsova govora, iz koje smo izostavili digresije i dijelove koje nisu bitno vezani uz genezu ukrajinskog rata.
GOVOR JEFFREYA SACHSA:
„Zbivanja u istočnoj Europi, bivšem Sovjetskom Savezu i Rusiji pratim iz neposredne blizine već 36 godina. Savjetovao sam poljsku vladu 1989. godine, predsjednika Gorbačova 1990. i 1991., predsjednika Jeljcina 1991. do 1993., predsjednika Kučmu iz Ukrajine 1993. i 1994. godine.
Pomogao sam uvođenju estonske valute. Pomagao sam i u nekoliko zemalja bivše Jugoslavije, osobito Sloveniji. Sve to pratim iz prve ruke već 36 godina. Nakon Majdana nova vlada me pozvala u Kijev i odvela na Majdan, gdje sam iz prve ruke naučio mnogo toga. U kontaktu sam s ruskim čelnicima više od 30 godina.
Dobro poznajem i američku političku elitu. Naš bivši ministar financija bio mi je profesor makroekonomije prije 51 godinu. Evo samo da vam pokažem koliko daleko to seže. Tako da se dobro poznajemo već pola stoljeća. Poznajem sve te ljude.
To govorim zato da biste shvatili kako ono što želim objasniti nije prepričano iz druge ruke, niti ideološko. To je moje osobno iskustvo tijekom ovog razdoblja, ono što sam vidio i čuo. Po mom shvaćanju događaja koji su zadesili Europu u brojnim kontekstima – ne samo u vezi s krizom u Ukrajini, nego i u vezi sa Srbijom 1999., ratovima na Bliskom istoku (Irak, Sirija), kao i ratovima u Africi (Sudan, Somalija, Libija) – u velikoj mjeri riječ je o ratovima koje su Sjedinjene Države vodile i uzrokovale.
Mogli biste se tome čuditi, možda će me neki zbog toga osuditi, ali to je ono što sam ja vidio.
Sjedinjene Države vode takvu vanjsku politiku već više od 30 godina. Početkom 1990-ih i raspadom Sovjetskog Saveza, SAD je zaključio da sada upravlja svijetom i da ne treba obraćati pozornost ni na čija stajališta, „crvene linije”, sigurnosne poglede, međunarodne obveze ili okvire UN-a. Žao mi je što to tako otvoreno kažem, ali želim da razumijete.
Godine 1991. silno sam se trudio ishoditi pomoć Gorbačovu, za kojeg mislim da je bio najveći državnik našeg modernog doba. Nedavno sam pročitao arhivirani dokument Vijeća za nacionalnu sigurnost o mom prijedlogu za financijsku stabilizaciju i reforme u Sovjetskom Savezu. U tom se dokumentu vidi kako su američki dužnosnici, uključujući i neke od mojih bivših kolega s Harvarda, taj prijedlog ismijali i odbili uz komentar: „Učinit ćemo samo ono najmanje potrebno da spriječimo katastrofu, ali ništa više, jer nam nije u interesu pomoći.”
Kad se Sovjetski Savez 1991. raspao, taj se stav samo dodatno pojačao. Mogao bih navesti mnoštvo primjera i dokumenata, ali glavna je ideja bila: „Mi sada vladamo svijetom.” Cheney, Wolfowitz i mnogi drugi vjerovali su da je svijet sad postao američki i da ćemo raditi što god poželimo. „‘Počistit ćemo‘ sve iz sovjetskog naslijeđa, uništiti preostale saveznike poput Iraka i Sirije itd.” I takvu vanjsku politiku SAD provodi već 33 godine.
Europa je zbog toga platila visoku cijenu, jer Europa u ovom razdoblju nije imala nikakvu vlastitu vanjsku politiku. Nema glasa, nema jedinstva, nema jasnoće o europskim interesima, samo lojalnost Americi. Postojali su trenuci neslaganja, primjerice 2003., kad su se Francuska i Njemačka usprotivile ratu u Iraku, koji je SAD pokrenuo zaobilazeći Vijeće sigurnosti UN-a.
Taj je rat, usput rečeno, izravno isplanirao (izraelski premijer Benjamin) Netanyahu i njegovi kolege u američkom Pentagonu. Ne tvrdim da je to bilo tek usklađeno djelovanje; kažem da je to bio izravan rat, vođen zbog interesa Izraela. Rat su, zajedno s Netanyahuom, koordinirali (zamjenik ministra obrane SAD-a) Paul Wolfowitz i (podtajnik Ministarstva obrane SAD-a) Douglas Feith.
Kompletan tekst pročitajte OVDJE.
(DEPO PORTAL/dg)