Stalno je na kantaru moje domoljublje, moj patriotizam. Možda je i kod drugih, ali to i ne primjećujem, jer me ne zanima ko šta misli. Znam samo ono što me drži sva ova desetljeća kako sam ponikao u nekoj tihoj ulici u dalekoj Bosni i Hercegovini.

Gdje god su me putevi vodili, uvijek sam bio bosanac, nikada Srbin, Hrvat, Bošnjak. Zato mi je prvog marta, zapravo 29. februara, 1992. godine uši zaparao više nego glasni uzvik – Aha, evo nam i druga, pardon, gospodina Pavla - kada sam kročio u svečano ukrašenu salu za glasanje u sarajevskoj Mjesnoj zajednici Crni Vrh.

Ljubazno nasmiješenom članu komisije na referendumu o samostalnosti Bosne i Hercegovine, namjerno ili ne, izletjelo je ono što me stalno žulja. Da li me zbog imena i prezimena svrstavaju ili otpisuju? Tako sam se osjećao i kojih desetak dana pred taj povijesni referendum kada sam s rajom marširao sarajevskim ulicama u kolonama očajnika, u posljednim pokušajima zaustavljanja rata. Poslije su mi neki nepoznati posprdno dobacivali – Đe si, mirotvorac! Nije teško pogoditi koji su to bili.

Ili, kada sam u kratkotrajnim prekidima granatiranja prvih mjeseci ljudskih patnji uspio nekako da se probijem do Sarajevske pivare da bih natočio kanister vode. Tada me za ruku povukao neki mršavi, nasmijani čovjek:

- Paja, za tebe ima i pive, a ne samo vode!

Kao da sam dobio na lutriji. Dok sam drhtavim rukama prihvatao posudu sa litrom, dvije tekućine, što je grehota bilo nazvati pivom, pitam nepoznatog čime sam to zaslužio.
- Ima tome godina i više, kada je bio onaj popis stanovništa. Kod tebe je bila moja kćerka. Skupljala podatke. Sva radosna, poslije mi je rekla da si izjavio da si bosanac, a ne...

Danas znam, pogrešna je tada bila moja radost. Tek nakon nekoliko kapljica bez ukusa shvatio sam da me je dobri čovjek, ne zamjeram mu, nesvjesno već bio klasificirao. Morao sam biti u grupi, u toru, bunio se, ne bunio.

Možda je i on ostao na brisanom prostoru, kao i ja. Možda je bio iz sve malobrojnije grupe što nas krste kao OSTALIMA, iako se bosancima ili hercegovcima zovemo...

Često sam ponavljao ovu priču proteklih godina. Danas znam kada sam u povijesni vakat, pun ponosa išao prema glasačkom mjestu, da bih zaokružio čvrsto i odlučno da sam za suverenu, nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ni u najgorem snu nisam mogao sanjati da ćemo i nakon 33 godine čekati da se suverenost i nezavisnost stvarno i osjete. Kako su decenije tekle sve su više trzali s jedne ili druge strane. Vuku nas susjedi i susedi, uslovljavaju nam kako ćemo se ponašati u vlastitoj kući. Kroje nam izborne zakone, a onaj što je nekada, zahvaljujući važećem zakonu, bio biran na mjesto gdje je Komšić danas nije u svoje vrijeme kazivao da sistem glasanja ne valja. Ili onaj što je glasno govorio da je bio genocid, a sada se kao ne sjeća svojih riječi, u ovim danima, kada bi se trebao slaviti jubilej nezavisnosti, sve glasnije i energičnije prijeti razlazom. Konta BiH rasčlaniti kao idol mu što tri godine to pokušava na Istoku Ukrajine.

E, tako ti je to u jednoj, ne svojom krivnjom, ukletoj zemlji na brdovitom Balkanu. Poslije velikih 33 ljeta, kao fol, suverenosti i nezavisnosti, u strahu se u talasima raznih prijetnji prazne granapi, trgovački centri. S vremena na vrijeme tako nestaje brašna, ulja, šećera, soli, germe. Ne daju raja da ih još jednom, bar, granapdžije prevare. Na laži političara su više nego navikli. Čudo bi bilo kada bi govorili istinu.

Tek tada im raja ne bi vjerovala.

Zato gomilaj zalihe i traži najsigurniji zaklon u kući. Može neko, slučajno da zapuca u veselju slavljenja još jedne obljetnice kada je BiH postala samostalnom državom. Jadna Bosna, sirotica kleta.

...Ja, počeli smo s nadom prije 33 leta, a danas sve više sa strahom gledamo one što po raznim televizijama teatralno zabadaju nekakve špenadle, s okruglim crvenim lopticama na vrhu, u geografsku kartu domovine nam. Crtajući nam budućnost na koju ne možemo uticati, kao što se nadali 1992.

I što je najgore krug kao da je zatvoren, kao da je točak koji se okreće s vremena na vrijeme ponovo zaustavljen na ovoj uzavreloj točki balkanskih dioba. Ponovo su sve glasniji brojači krvnih i nacionalnih zrnaca. Tome su se okrenuli i neki što su bili, po mom, normalni. Uvidjeli su da karijere i osobnog napredovanja nema bez galama u svojim nacionalnim krdima busajući se u svoja novopečena šovinistička prsa. Događa se to često kada iz nekih stranaka izražavaju neskrivenu mržnju prema manjinama. Onda, strah me generacija koje su nastale u ratu ili poslije. Odgojene su u duhu totalne podijele i neskrivenog gađenja prema drugim nacijama. Često pomislim ne dao bog novog rata, kakva bi tek tada klanja i zločini bili. Kada su onako mogli poluditi sljedbenici bratstva jedinstva, možeš zamisliti kako bi ovi slijedbenici jedne religije, jedne nacije...

P.S. bosanac i hercegovac namjerno pišem malim slovima, jer smo u političkoj stvarnosti Bosne i Hercegovine manji i od malih slova.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/dg)