Izvor: Forbes BiH

Piše: Amela Keserović Polić

„Amerika i nova Evropa dopiru do ovog regiona, tražeći partnere sa kojima bi poslovali, generisali trgovinu, otvarali radna mesta i gradili međusobnu sigurnost. Naš cilj je da integrišemo cijelu jugoistočnu Evropu u demokratski tok kontinenta i da novi vijek učinimo vremenom rastućeg prosperiteta i širenja mira. Premijer Dodik je dostojan partner u ovom nastojanju. On je mudro i vješto vodio Republiku Srpsku kroz izazovna i turbulentna vremena. On naporno radi na razvoju ekonomskog potencijala ovog područja. I on zna da je za njegov narod implementacija Daytona jedini način da sljedeću deceniju učini isplativijom od prethodne…“, ovako je o tadašnjem premijeru bh. entiteta Republika Srpska Miloradu Dodiku 2000. godine govorila tadašnja američka državna sekretarka Madeleine K. Olbright. 

Dvije godine ranije, prilikom njegove posjete SAD-u za njega je ustvrdila kako je on dašak svježeg zraka na Balkanu. Nakon nešto više od 20 godina, isti političar, koji je bio najbolji saveznik, nada Zapada, dospio je na optuženičku klupu u BiH, a na crnu listu u Americi.

Majdandžić doveden iz Brčkog da glasa

Na vlast u RS Milorad Dodik je došao 18. januara 1998. godine. Imao je samo dva poslanika, no, izborna križaljka je riješena glasovima poslanika iz druga dva naroda u BiH, Hrvata i Bošnjaka (SDA i SBiH). Ono što njegov dolazak na premijersku poziciju čini specifičnim i prepričava se godinama poslije kao anegdota i koristi kao argument opozicije i drugih, kada se obračunavaju sa snagom Dodikove političke moći i legitimiteta je priča kako je on na vlast došao uz pomoć međunarodne zajednice, odnosno „američkih tenkova“, gdje su vojnici SFOR-a iz Brčkog doveli u Banjaluku Franju Majdandžića, da digne ruku i bude presudni 42. glas, neophodan za kvorum.

I zaista, baš kako je tvrdila i priželjkivala Madeleine Olbright, Dodik je bio glas promjene. Ratne zločince je nazvao ratnim zločincima, genocid u Srebrenici, genocidom, te bespogovorno izvršavao odluke tadašnjeg Visokog predstavnika, potpisavši odluku o smjeni tadašnjeg predsjednika RS Nikole Poplašena. Obučen u odijelo evropskih integracija i ukrašen pričama o ekonomskom prosperitetu i suživotu, počeo je graditi političku moć, ali i porodičnu imperiju.

2006. godine, potpuno mijenja politiku i retoriku. Zaspao je kao socijaldemokrata i reformista, da bi se probudio kao nacionalista sa retorikom podjela, odcjepljenja i aktivnostima kojima je rušio temelje Daytonskog mirovnog sporazuma, na koji se toliko puta pozivao, kao i same BiH.

Umanjiti značaj države

Bilo da je obnašao funkciju člana Predsjedništva BiH ili entiteta, nastojao je u svojim javnim govorima umanjiti značaj države, a entitet, administrativnu jedinicu unutar same države, javno promovirati kao da je država.

Milorad Dodik je rođen 12. marta 1959. godine u Banjaluci. U Laktašima je završio osnovnu školu, a srednju u Banjaluci. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka, na Univerzitetu u Beogradu. Stranku nezavisnih socijaldemokrata koja je poslije promijenila ime u Savez nezavisnih socijaldemokrata, formirao je 1996. godine.

U političkom vozu Saveza reformskih snaga Ante Markovića

Prije nego što je postao jedna od najuticajnijih i najkontroverznijih političkih figura Balkana, Milorad Dodik je svoju političku karijeru započeo na lokalnom nivou. Rođen u selu Bakinci kod Laktaša, prve korake u vlasti napravio je kao predsjednik Izvršnog odbora Općine Laktaši, malog mjesta u kojem i danas živi sa suprugom Snježanom.

Njegova porodica ostala je blisko povezana s njegovim političkim i poslovnim projektima. Kćerka Gorica i sin Igor već su uključeni u porodične poslovne aktivnosti, a spekulacije o političkom naslijeđu sve su češće – mnogi vjeruju da je Igor Dodik predodređen da naslijedi očevu političku ulogu. U privatnom životu, Dodik je djed sedmero unučadi, što često ističe kao važan segment svog života izvan političke arene.

Početkom 1990-ih, u vrijeme kada su u Jugoslaviji najglasniji bili nacionalisti, Dodik je bio u političkom vozu reformistima. Kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića, posljednjeg premijera SFRJ koji je pokušao spasiti zemlju ekonomskim reformama i političkom liberalizacijom, ušao je i u Parlament Bosne i Hercegovine.

U vrijeme rata distancirao se od dominantne političke opcije u BiH SDS i njenog tadašnjeg rukovodstva, i djelovao je kao nezavisni poslanik u NSRS. Ova pozicija mu je omogućila da izgradi reputaciju pragmatičnog političara koji nije u potpunosti vezan za ratnu vlast, što će kasnije iskoristiti kao ključni argument u svom usponu.

U karijeri je znao biti istovremeno i premijer i poslanik u NSRS., te je u tri navrata odbio (iako ga je osvajao), mandat u Skupštini Opštine Laktaši.

Politička karijera

2010. godine biva izabran za predsjednika RS, kao i četiri godine kasnije. 2018., izabran je za člana Predsjedništva BiH, a 2022. godine ponovo postaje predsjednik RS-a.

Ulaskom u politiku nije uvećavao samo svoju političku moć već i finansijsku. Prema podacima CIN-a kada je o nekretninama riječ, ono što je Dodik naveo u svom imovinskom kartonu su: kuća i imanje u Gradišci, stan u Laktašima i Beogradu. Postoji i druga imovina koja se vodi na supruzi i djeci.

Kada je o firmama riječ, one su registrirane ili na sinu i kćerki, ili na suprugu i zetove.

Nastavak teksta čitajte ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)