Izvor: Penbih.ba
Piše: Jasmin AGIĆ

Ispalo je slučajno i neplanirano, ali prvi posjet ateljeu slikara Edina Numakadića desio se na Sretenje, praznik koji su korifeji političkog nacionalizma učinili poznatim. Malo je kome jasno šta je Sretenje uopšte i zašto je baš taj praznik iz pravoslavnog vjerskog kalendara odabran da bude državni praznik susjedne Srbije, ali sile simbolike htjele su da, makar u nagovještaju, historija pokaže svoju cikličnu prirodu. Ova Nietzcheova ideja podudarna je sa još jednim duhovnim konceptom, koji se odmah nametnuo kao sadržaj posjete ateljeu. Ima u pretvaranju slikarskog ateljea u konceptualno mjesto vizualnog pamćenja bliske veze sa Nietzcheovom filozofijom, jer na tom se mjestu povlaštene likovne imaginacije ideja o tragizmu antičkih razmjera kristalizirala do svoje pojavne konkretnosti. 

Prije više od pola vijeka Edo Numankadić se u jugoslavenskom slikarstvu pojavio sa idejom da se figuralnost, u slikarstvu, mora radikalno odbaciti i da je geometrijska forma zapravo savršen odraz njegovih shvatanja prostora u vizuelnim umjetnostima. Geometrijskim oblikom obuhvatao je granice izražajnog prostora uvjeren kako kompozicija slikarskog predmeta, kojim dominiraju jasne linije, najbolje odražavaju prirodu vremena, koje je, baš kako je Einstein tvrdio za svemir, beskonačno ali obujmljivo jednom granicom. Za Numankadića i ostale članove grupe „Prostor, oblik“ slika je bila upravo takva vrsta izražajne plohe – beskonačna u proizvodnji likovnog značenja, ali ograničena jasnom potrebom da se realizira na ograničenom prostoru slikarske imaginacije. 

Čak i kada se tokom 80-tih udaljio od prvobitne ideje geometrijskog slikarstva, posežući za nešto amorfnijim izrazom, koji kao da je nalikovao nekoj vrsti nadrealističkog automatskog slikanja, Numankadić se kretao smjerom upornog i autonomnog, ali umjetnika koji još uvijek poštuje tradicionalnu likovnu materiju. Ciklus Tragovi, iz današnje perspektive, kao da govori o jednoj vrsti prigušenog bola, zebnje i strepnje, a umjetnik se pokazuje kao medij, koji u grču nastoji izraziti osjećaj kojemu ne može dati jasan i precizan oblik. Unutrašnji nemir odjekuje slikarstvom, koje će naslutiti nadolazeću tragediju, a svojom formom i proporcijama izvedbe ciklus je sav u kotrapunktu sa onim što će biti Numankadićeve isprovocirane vizualne preokupacije narednih desetljeća.

Sve do izbijanja rata Numankadić je dosljedno slijedio svoju poetiku svodeći eksperiment isključivo na potragu za autonomnim slikarskim izrazom uvjetovanim tradicionalnim elementima likovnosti. Konceptualnost koja bi odbacivala slikarsku prirodu njegovog umjetničkog istraživanja bila mu je strana, a inovativnost izraza bila je snažno fokusirana na površinu slilkarskog izražavanja. Opsada Sarajeva učinila je da Edo Numankadić korijenito izmijeni ne samo svoju poetiku nego i da nadogradi estetiku svog likovnog bivstvovanja. Suočen sa intenziviranjem historije, smrću i sveopćom destrukcijom uviđa kako tradicionalne slikarske forme i eksperimenti, koji podrazumijevaju isključivo umjetničku potragu za optimalnim djelovanjem unutar granica medija, nedostatno govore o stanju u kojem se našao. Novo iskustvo primorava ga da se odrekne najteže stečenog u umjetnosti i Numankadić počinje ne više slikati nego ispisivati svoje slikarsko iskustvo.

Njegov atelje postaje mjesto izmještene stvarnosti u kojem od predmeta svakodnevnice počinje komponovati prostor svjedočenja. Gomili artefakta, u procesu dijametralno suprotnom onom nadrealista, počinje svojom umjetničkom intervencijom upisivati tačno određeno značenje, a pretvarajući vlastito tjelesno prisustvo u predmet umjetničkog otpora atelje, i sve što se u njemu zbiva, oblikuje kao veliku konceptualnu kutiju sjećanja. Njegov portret, kojega je tokom godina opsade Sarajeva, napravila Annie Leibovitz, amblemska je fotografija duhovnog otpora i ona, u kombinaciji sa cijelim ciklusom artefakata, kao da govori kako je činjenica da je umjetnik uopšte živ dovoljna potvrda ludičke prirode čovjeka. U haosu uništenja, u mračnom egzodusu urbanosti grada do oblika potpune ruševine, Edo Numankadić se u svakom ornamentu nekadašnje stvarnosti opsesivno bavi potragom za ljudskim. Predmeti rasuti u Tanatosovom hausu rasula Numankadićevom intervencijom dobivaju novi smisao, a svaka konceptualna skulptura svjedočanstvo je jednog ljudskog života.

Ko su svi ti ljudi smješteni u Numankadićevu kutiju sjećanja? Vjerovanto će svaki gledalac suočen sa tim grandioznim projektom pamćenja pronaći neku njemu blisku sudbinu. Suočen sa predmetima, koji svojom umjetničkom neposrednošću svjedoče zlokobnu historiju opkoljenog Sarajeva, prepoznao sam lice vlastitog oca Nihada, koji je jedne ratne godine, bježeći od neumoljivih harpija rata, utočište našao upravo u Edinom ateljeu. Ta nota ličnog i intimnog popćena je do te mjere da svaki gledalac u artefaktima može prepoznati sudbinu nekoga bliskog, jer u konačnici, to i jeste umjetnikov naum, da uspostavljanjem preciznog reda gomili stvari, koje su izgubile svakodnevnu i upotrebnu svrhu, udahne novi smisao. Taj red je izraz demijurške volje koja haos rata preobražava u kosmos novog života, to je oblikovanje metafizičke ideje u svijetu koji je bio osuđen da se suouči sa krajem sopstvene historije.

Izgleda da je pamćenje prokletstvo bosanskog čovjeka, koji neprekdno biva prisiljavan da zaboravlja i pamti, uvijek izložen strašnoj dilemi šta od svoga iskustva da odbaci a šta da zadrži za sebe. Nepokolebljiv u namjeri da ne dozovoli da u procesu pamćenja zaboravljeno nadvlada upamćeno, Edo Numakadić je uporedo sa stvaranjem kutije sjećanja počeo osmišljavati i oblikovati ciklus Zapisi, sav i u potpunosti izrastao iz potrebe da svojim umjetničkim radom prvenstveno posvjedoči trenutak tragedije. Ti akrili na tvrdom papiru, koloritni, iskričavi, likovno domišljati i zavodljivi, sada umjetničku potrebu da se održi svijest o historijskom odvode u sasvim drugom smjeru. Nema više potrebe da se stvara grandiozna antropološka freska, nema potrebe da se intervnecijom u prostoru likovnost pokuša izjednačiti sa stvarnošću. Novi pristup likovnosti sopstenih duhovnih ekstrata omogućava slikaru da o iskustvu proživljenog progovori na intimniji način. Ispisujući poruke važne za njegovo poimanje tragedije Sarajeva Numankadić kao da nastoji primorati gledaoca da u historiji zla pokuša naći oaze plemenitosti.

Prostor Edinog ateljea je beskonačan, ali ima granicu. Ta je granica omeđena adresom Trg ZAVNOBiH-a 20, 71 000, Sarajevo, ali čim kročite nogom u njegov radni svemir shvatate da ste kročili u prostor imaginarnog beskraja. „Slikarski“ artefakti njegove instalacije odavno su izgubili stvarnsonu vrijednost postajući, u osi umjetničkog značenja, predmeti snažnog simboličkog značenja. Njegov atelje, prepun umjetničkih predmeta, artefakata, slika, crteža, slikarskih skica svjedoče dvije ključne stvari Numakadićeve umjetničke opsesije. To je slikar koji nastoji, jedinim sredstvom kojim je to u stanju, pokazati kako prošlost ne prolazi, a ljudski život ne iščezava. 

Upečatljivije nego Georgi Gospodinov, u svom romanu Vremensko sklonište, Numakadićev atelje je pripovijest o prošlosti koja ne prolazi, o fizički definisanom prostoru koji je „zaleđen“ u vremenu i koji transcendira vrijeme kalendarske datosti. Posjet na Sretenje, ispostavlja se, nosi u sebi simboliku koja objedinjuje slikarstvo Ede Numankadića u jedno snažno upozorenje. Njegovu umjetničku poetiku, njegovu likovnu estetiku i njegov izražajni habitus izmjenili su događaji pokrenuti masovnim okupljanjima u Srbiji koncem 80-tih godina prošlog vijeka pa je sasvim legitimno postaviti pitanje kakvo će značenje njegov atelje dobiti u vremenima koja dolaze, a koja ne slute ništa dobro.

(Penbih.ba/DEPO PORTAL/au)