Prije više od deset godina, u Evropi je naslovnice relevantnih medija punila skupina zemalja označena uvredljivim, ponižavajućim, posprdnim i zluradim akronimom PIGS (engl. svinje) – činile su je, naime, Portugal, Italija, Grčka i Španija (Spain). Te su zemlje tada muku mučile da dokažu sumnjičavom ostatku tzv. razvijenog svijeta da se može imati povjerenja u njihovu kreditnu sposobnost, a sve u uvjetima u kojima se naziv PIGS itekako uvriježio.
Ipak, kako sada u svojoj analizi ocjenjuje Financial Times, to je bila fraza koja je sama po sebi zvučala bezazleno s obzirom na korijen svojeg nastanka – ono što je zapravo boljelo bilo je ono kako se zapravo te zemlje doživljavalo, a doživljavalo ih se kao ‘periferiju‘.
Stoljećima je mediteranski svijet većinu onoga što se događalo sjeverno od Alpa iz svoje pozicije promatrao kao nešto sporedno i slučajno i sigurno je bilo vrlo bolno kada je došlo do obrata te paradigme i kada je odjednom, umjesto sjevera, jug Evrope došao u položaj da mora biti skrušen.
No, sada je na djelu svojevrsna osveta Mediterana. Španija je u 2024. godini, prema ocjeni The Economista, bila najuspješnija bogata država na svijetu. Grčka se potkraj prošle godine zaduživala jednako jeftino kao i Francuska, a strane delegacije sada povlače političku elitu u Ateni za rukav, ne bi li dobile barem naznake rješenja za provođenje bolnih i plodonosnih reformi. Portugal, pak, raste brže od Njemačke još od vremena prije pandemije.
Ekonomske brojke će se, dakako, mijenjati i fluktuirati gore-dolje, no ono što se neće promijeniti, kako smatra autor Janan Ganesh, jest postupno pomicanje političke moći prema jugu evropskog kontinenta. Primjerice, jedini evropski čelnik koji je prisustvovao inauguraciji Donalda Trumpa bila je šefica talijanske vlade Giorgia Meloni. No, u tome ima nešto više od, kako navodi autor, oportunizma jedne žene ili činjenice da Veliku Britaniju, Francusku i Njemačku trenutačno vode posrnuli lideri.
Nakon Brexita, prirodno se otvorio prostor za još jednu veliku zemlju da se potvrdi kao faktor u Evropskoj uniji, a od očitih kandidata – Poljske, Španije i Italije – dvije su mediteranske zemlje.
Čak je i najveći problem s kojim se suočava južna Evropa – njezina izloženost nereguliranim ilegalnim migracijama preko Sredozemnog mora – svojevrsni adut u rukavu. Naime, ostatak kontinenta morat će potaknuti zemlju da ne bude benevolentna prema putovanjima tih ljudi dalje prema sjeveru – EU, inače, u tom smislu već ima dogovor s Turskom.
Južna granica kontinenta sada ima stratešku vrijednost i važnost koju je bilo teško zamisliti prilikom osnivanja EU-a, a s obzirom na stope nataliteta u Africi u odnosu na one u Evropi te povremeni kaos u Sahelu, ta će strateška važnost i prednosti koje donosi samo rasti, a ne se smanjivati.
No, čak ni to ne dopire do samog korijena sve većeg utjecaja Mediterana. Na kontinentu koji ubrzano stari i bilježi slab gospodarski rast, ‘caka‘ je u tome da se prodre u dijelove svijeta snažnije dinamike. Stoga je važno s kojim zemljama ste povijesno i jezično povezani. Madrid tako sada parira Miamiju kao mjesto gdje se kapital također osjeća kao kod kuće, a slično je i s talentima s španskog govornog područja iz Latinske Amerike. Tek će se vidjeti ima li Lisabon potencijala da fungira kao slična spona za Brazilce, ali temeljna, jezična poveznica, je tu.
Istovremeno, sjever Evropske unije, sa svojim slučajnim povijesnim usponom, sve manje liči na svijet koji dolazi. Na globalnom horizontu nema velesile u kojoj se govori francuski, nizozemski ili njemački. Španski je, primjerice, srušio francuski kao jezik koji se najviše uči na A-razini u Velikoj Britaniji, a pogotovo globalno.
Kada je Marko Polo stigao u Kinu, opisao ju je, navodi autor, kao dva svijeta. Takva je, naime, bila razlika između sjevera i juga. U Indiji se situacija s jezicima koji se govore, zarađenim prihodima i opcijama za koje glasaju kaste duboko mijenja kako se putuje preko plodne Sjeverne ravnice prema jugu. Amerikanci su vodili građanski rat duž manje-više iste geografske širine.
Svako veliko naseljeno područje, primjerice Nigerija, sklono je rascjepu sjever-jug, koji često ima korijen u odlučujućim čimbenicima kao što su prosječna temperatura i urod usjev. Evropa je, pak, kako navodi Ganesh, mala, a kako je gotovo cijeli kontinent bogat, zbijen, a većina stanovništva su kršćani, prema svjetskim standardima, navodi autor, mogla bi se smatrati jednom državom.
No, to je zasigurno činilo nekadašnju sjevernjačku skrušenost pred jugom još bolnijom, a i sada je tako. Britanske elite strahuju da će njihova zemlja “postati Italija”, kao da narod ne može zadesiti neka gora sudbina. No, sada lakonski uopćene teorije o jugu koji se ne može reformirati, lijepom mjestu tek za vikendicu na selu i ništa drugo, izgledaju vrlo neobično i zastarjelo.
I dok se gospodarski dobici od 2010. godine prenapuhuju, strateški trendovi koji osnažuju Mediteran mogu proći neprimijećeno, ali budućnost evropskog kontinenta bit će u velikoj mjeri odlučena i formirana južno od 45. paralele, kao što je to bila i njegova daleka prošlost. Toliko o Mediteranu kao periferiji, zaključuje Janan Ganesh u Financial Timesu.
(DEPO PORTAL/dg)