BREGOVIĆ, GORAN: Nesvršeni student filozofije, bivsi komunista, pjesnik, lider grupe Bijelo dugme, autor filmske i tzv. klasične muzike. Kao dječaka su ga zvali Gricko. Onda je shvatio da se djevojke najbolje lijepe za muzičare i priča o 'bosanskom snu' mogla je da krene. Prve velike uspjehe doživljava sa Dugmetom, gdje piše, aranžira, svira, producira, i naravno, naplaćuje svoj talenat i rad. Vješto je manipulirao emocijama (balade), lokal-patriotizmom (Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac), trendovima ('novi talas' sa početka osamdesetih), aktuelnom politikom (pjesma na albanskom; Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo;...), postolimpijskim turizmom (Hajd'mo u planine) i svim onim čega bi se dohvatio. U drugoj polovini osamdesetih počinje sa ambicioznim bavljenjem filmskom muzikom (Dom za vešanje, Gluhi barut), da bi, preko Kusturice (Arizona Dream, Underground ) uspješno izašao i na međunarodnu scenu (Kraljica Margot, spotovi za velike svjetske korporacije). Iako trenutno živi na relaciji Pariz - Beograd, volio bi da, po vlastitom priznanju, ako ništa drugo, bude sahranjen u Sarajevu.
BROZ, JOSIP TITO: 'Najveći sin ovdasnjih naroda i narodnosti'. Imao je priliku da se tokom Drugog svjetskog rata, dok se skrivao pred naletima nacističkih ofanziva, dobro upozna Bosnu i njene ljude. Možda je to razlog zbog čega je kasnije upotrijebio svoj utjecaj kako bi došlo do evoluiranja od dotad preovlađujućeg komunističko-ljevičarskog stava o Bosni kao jednoj od pokrajina unutar Srbije do statusa republike za BiH i priznavanje Bošnjaka (tada Muslimana) kao šestog naroda u Jugoslaviji. Ustav iz 1974. godine, koji je odredio Jugoslaviju kao federativnu zajednicu šest republika, ispostavit će se kasnije kao jedan od ključnih argumenata za otcjepljenje republika (Slovenija, Hrvatska, Makedonija, BiH) od onog sto je preostalo beogradskim nacionalističkim vampirima i kasapinima (Ćosić, Milošević, Šešelj, generali JNA). Ukratko, Josip Broz Tito je, uprkos svim mogućim prigovorima, zaslužio svoju ulicu u centru bosanske prijestolnice.
BUGOJNO: Čudo bolje komunističke prošlosti. Mala, zaostala varošica u srednjoj Bosni doživjela je tokom sedamdesetih godina svoj neviđeni ekonomski prosperitet. Da li je razlog tome bilo to što je to bila politička baza Branka Mikulića ili klima koja je prijala Brozu, koji je godinama svoje odmore provodio upravo u ovom gradu i njegovoj okolini, teško je reći. Legenda govori o zakletvi privrženosti koju je Maršalu u ime gradana Bugojna izjavio tadašnji bugojanski gradonačelnik: 'Druže Tito, dok je nas bit će i medvjeda!' Danas je Bugojno grad koji je u umiranju.
ČOLIĆ, ZDRAVKO: Bosanska pop ikona sedamdesetih. Ekonomsko blagostanje tih godina stvorilo je na prostorima bivše Jugoslavije pogodan teren za ekspanziju komercijalne masovne kulture. Pored Brege i Bijelog dugmeta, to je ponajbolje iskoristio Zdravko Čolić, kojeg je kritika označila kao prototip 'finog i simpatičnog momka iz našeg sokaka'. Kada su đačke ekskurzije iz Beograda dolazile u Sarajevo, obavezni dio turističkog programa bio je obilazak kuće gdje je zivio Čola. Sedamdesetih izazvao je prvu i dosad jedinu masovnu histeriju kod ovdašnjih pubertetlija; mozda se s tim jedino još moze porediti kasniji uspjeh jednog drugog sarajevskog pop proizvoda - Plavog orkestra. Fenomen uspjeha Zdravka Čolića karakteristična je epizoda iz priče smjestene u posljednjih dvadesetak godina kada se 'bosanski san' počeo priviđati kao stvarnost. Zivi i radi u Beogradu.
(DEPO Portal/ak)