BERBER, MERSAD: Rođenjem Krajišnik (Bosanska Gradiška), Berber je veliko ime bosanskog slikarstva. Vezu ga uz Sarajevsku školu grafičara, umjetničke grupe koja je obilježila bosansku kulturnu scenu sedamdesetih, mada je Berber, prvenstveno, jedna samosvojna umjetnička pojava unutar bosanske umjetničke scene i intelektualac močnog sintetickog misljenja. U svom 'figurativnom slikarstvu', Berber spaja tradicionalno i suvremeno; njegovi radovi duboko su uronjeni u ambijent i atmosferu ovdašnjih ljudi i njihovih osjećaja. Ima i onih koji ga gledaju kao 'dvorskog umjetnika' i zbog toga ga ne vole. No, tako je to ovdje sa autentičnim umjetnicima, a Berber to zasigurno jeste.
BEŠLIĆ, HALID: Folk zvijezda. Na muzički tron doveo ga je njegov dugogodišnji tutor i producent, nezaobilazni Nazif Gljiva. Bila je to sredina osamdesetih, kada su svi, uključujući i pretenciozne intelektualce, pjevali Halidov veliki hit Zlatne strune. Otad je on, sa svojim hrapavim glasom i harizmom čistog i neiskvarenog Bošnjaka, konstantno u samom vrhu muzičkih top lista. Prateći i upoznavajući Halida, saznavali smo da 'glupi Mujo' iz viceva i nije tako glup. Neposredno uoči rata lansirao je angažiranu pjesmu Poljem se širi miris ljiljana, pokazavsi dovoljno estradne samosvijesti o vremenu koje dolazi. Zna napamet sve važnije tekstove ponajboljih bosanskih novinara, a uzor kod intelektualaca mu je bio rahmetli Alija Isaković.
BIJEDIĆ, DŽEMAL: Bošnjacki političar koji je tragicno i pod mutnim okolnostima stradao u avionskoj nesreći kod Fojnice 1976. godine. Pripadao je samom vrhu tadašnje komunističke političke elite i mnogi su ga držali "prvim do Tita"; istovremeno, jedan je od onih političara koji su utjecali da unutar komunističke ljevice pobijedi ideja o državotvornoj posebnosti BiH i priznavanja bosnjackog nacionalnog identiteta. Bosnjacki puk je to vise intuitivno nego li svjesno prepoznavao i zbog toga je Džema bio kod njih veoma omiljen. Njegova tragična i nikad razjašnjena smrt imala je, također, pozitivnog utjecaja na razvoj nacionalne svijesti kod Bošnjaka: otad su bošnjacke nene bile sigurne da je 'nešto truhlo u drzavi Danskoj' i da pravi belaj za Bošnjake (i Bosance) može tek doći.
BIJELO DUGME: Petar Luković u Boljoj prošlosti tvrdi da je za sve kriv Ismet Arnautalic Nuno, koji je sa mladim Goranom Bregovićem, Zoranom Redžićem i ostalim, početkom sedamdesetih osnovao bend Jutro. Onda su se Nuno i Brega posvađali oko koncepta grupe, Nuno je zadržao autorstvo na taj bend, a Brega pjesmu Kad bih bio bijelo dugme pretvorio u ime za svoj novi bend. Krenuli su sa seljačkim rock&rollom (Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, Hop-cup), dostigavši vec sa drugim albumom Šta bi dao da si na mom mjestu rekordan tiraž od 250.000 prodatih ploća. Dok su se ozbiljni kritičari, analitičari, sociolozi kulture 'ibretili' nad narastajućim fenomenom, Brega i drugovi nastavili su sa "razvaljivanjem" ovdašnje muzičke i kulturne scene. Kolektivna histerija rezultirala je spektakularnim koncertom na Hajdučkoj česmi u Beogradu, gdje se okupilo oko 100.000 fanatiziranih gledalaca (RTV Revija). Potom je iskrsla afera sa Ipetom Ivandićem i drogom; cenzori u zagrebačkom 'Jugotonu' sjekli su Bregine pjesme (Dobro jutro, Petrović Petre). Početkom osamdesetih iz benda odlazi Željko Bebek, na čije mjesto dolaze prvo Mladen Vojičić Tifa, a potom Alen Islamović. Više od jedne decenije Bijelo dugme je bilo nepravaziđen fenomen bosanske muzičke scene, da bi sa svojim posljednjim albumima dostizali i nevjerovatne tiraže od pola milona prodatih kopija. 'Drogirani Bosanci' (kako su ih konzervativci prozvali kad su se pojavili na muzičkoj sceni) su, u onome što nazivamo masovna kultura, bili čistokrvni predstavnici ovdašnje autorske samosvijesti i narastajućeg bosanskog duha.
(DEPO Poral/ak)