Kalifa Haftar i Bašar al-Asad imaju određene sličnosti u oslanjanju na stranu podršku i ambicijama za autoritarnom vlašću. Međutim, ključne razlike u međunarodnom statusu, teritorijalnoj kontroli i političkoj situaciji u njihovim zemljama otežavaju potpuno poistovjećivanje Haftara s Asadom. 

Haftar uživa podršku Rusije i regionalnih saveznika poput Egipta, ali Libija je daleko fragmentiranija od Sirije, s višestrukim frakcijama koje tvrde da imaju legitimitet. Dok je Asad bio međunarodno priznat kao lider Sirije, Haftar nema takav status ni danas i više je vojni vođa s regionalnim utjecajem. 

Ako zapadni akteri uspostave stabilnu suradnju s Haftarom i na taj način okrenu ga od Rusije, on bi mogao postati simbol stabilnosti u dijelu Libije, no teško da može u potpunosti ujediniti zemlju. Njegova sudbina ovisi o sposobnosti stranih saveznika da očuvaju njegov utjecaj te o mogućnosti ujedinjenja fragmentirane političke scene u Libiji.

Rusija vidi Afriku kao strateški važan kontinent za širenje svog globalnog utjecaja. Libija zauzima ključnu poziciju u tom planu zbog svojih bogatih energetskih resursa i geostrateškog položaja na Mediteranu, što je čini važnom za kontrolu migracijskih tokova prema Europi. Rusija koristi vojne, političke i ekonomske poluge kako bi osigurala prisutnost u Libiji, uključujući podršku Kalifi Haftaru kroz Wagner grupu i diplomatske aktivnosti. 

Libija je za Rusiju ulazna tačka za proširenje mreže utjecaja u Africi i potencijalno uspostavljanje mornaričke baze poslije dešavanja u Siriji i slabljenja ruske vojne moći pomoglo bi Rusiji u očuvanju svoje prisutnosti u Mediteranu. 

U širem afričkom kontekstu, Rusija koristi prodaju oružja, ekonomske ugovore i političku podršku kao sredstva za jačanje odnosa s autoritarnim režimima i slabljenje zapadnog utjecaja. Libija je ključna za šire ruske ambicije u Africi koje uključuju osiguravanje utjecaja na regionalne konflikte, kontrolu nad resursima i jačanje njenog statusa globalne sile stoga je veoma bitno za sigurnost EU osujetiti svako rusko vojno širenje u Mediteranu. 

Jačanje diplomatskog pritiska kroz sankcije i blokiranje financijskih tokova i političku izolaciju Haftara ako nastavi suradnju s Rusijom, kao i podržavanje rivalskih frakcija i jačanje Vlade nacionalnog jedinstva, čime bi se oslabio njegov utjecaj i narušila veza s Rusijom. Potrebno je trajno izbaciti Rusiju iz Mediteranskog mora. 

Putinovo ponašanje u odnosu na Asada pokazuje pragmatičan pristup gdje savezništvo traje samo dok služi ruskim interesima. Ako Haftarov režim postane prevelik teret ili izgubi stratešku važnost, Putin bi ga mogao ostaviti na cjedilu. Haftar je svijestan da ga Rusija može veoma lako izdati, tako da je i u njegovom insteresu da osigura pouzdanije saveznike. 

Ova nepredvidivost u ruskoj politici stavlja Haftara u ranjivu poziciju i šalje signal da je Moskva spremna žrtvovati saveznike kad procijeni da je to korisno za njezine interese što može biti dodatni motiv za Haftara da stane na prozapadnu stranu koja mu može pomoći da uspostavi sigurnost i stabilnost zemlje. 

Zatvaranje Mediterana za Rusiju predstavlja ključnu strategiju za smanjenje njenog vojnog i političkog utjecaja, sprječavanje širenja autoritarnih režima, zaštitu europske južne granice te zaštitu međunarodnih normi i prava. Ova mjera ne samo da bi ograničila rusku sposobnost da destabilizira regiju, nego bi poslala snažnu poruku da agresija i podrška diktatorskim režimima neće biti tolerirani. 

Internacionalna zajednica, uz odgovarajuće sankcije i diplomaciju, treba se usmjeriti prema zatvaranju tih strateških ruta koje omogućavaju Rusiji širenje njezinog utjecaja, kako bi dugoročno očuvala mir, stabilnost i ljudska prava na globalnoj sceni. 

Rusiju treba strateški ograničiti kako bi se spriječilo njeno širenje utjecaja i destabilizirajuće djelovanje u svijetu. Posebnu opasnost predstavlja militarizacija Kalinjingradske oblasti, koja je geostrateški smještena između Poljske i Litvanije, te omogućava Rusiji da projicira vojnu moć unutar Evropske unije i NATO-a i koja treba biti u glavnom fokusu NATO-a zbog europske sigurnosti. 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)