Autor: Milan Blagojević

Izvor: Oslobođenje

Saopštenjem od 9. 12. 2024. godine oglasio se kabinet predsjednika Republike Srpske, rekavši da je Milorad Dodik (to jutro) operisan u specijalizovanoj medicinskoj ustanovi u Beogradu “zbog akutnih bolova” i da je bio “potreban operativni zahvat na jednjaku i želucu”. Međutim, ono što do ovog trenutka nije saopšteno ni od Dodika, prije nego što će krenuti u Beograd u bolnicu, a ni iz njegovog kabineta, jeste ko će da ga zamjenjuje dok je u bolnici.

Prema Amandmanu XL na Ustav Republike Srpske, ustavna je dužnost predsjednika Republike da u slučaju privremene spriječenosti da obavlja svoje funkcije, a to je ova situacija, odmah odredi koji će ga potpredsjednik Republike zamjenjivati dok traje ta spriječenost. Ova ustavna dužnost je jasna, pa je predsjednik Republike već prije odlaska u bolnicu u Beograd bio dužan da odredi koji od dva potpredsjednika RS-a (Ćamil Duraković ili Davor Pranjić) će ga zamjenjivati dok traje Dodikova spriječenost da obavlja funkcije predsjednika Republike. Sudeći po dosadašnjem izostanku bilo kakve informacije o tome, koja je inače morala biti odmah saopštena javnosti, Dodik nije ispunio tu svoju ustavnu dužnost, koju samo on lično, prema slovu Ustava, može i obavezan je da ispuni, čime je povrijedio Ustav Republike Srpske.

E, ali upravo tu se vidi koliko je, poput švajcarskog sira, šupalj Ustav RS-a, i pored toga što je do sada doživio preko stotinu amandmanskih izmjena. Naime, nijednom od tih silnih izmjena nije propisano u Ustavu šta će biti ako predsjednik Republike, kao u ovom slučaju, ipak ne ispuni svoju ustavnu dužnost i ne odredi koji potpredsjednik Republike će ga zamjenjivati. Jednako tako Ustav ne sadrži ni bilo kakvu odredbu o odgovornosti predsjednika Republike ako ne potpiše ukaz o proglašenju zakona koji je Narodna skupština ponovo usvojila, nakon što joj je predsjednik Republike vratio na ponovno odlučivanje zakon koji je Narodna skupština jednom već usvojila i dostavila mu radi donošenja ukaza o proglašenju tog prvog zakona. Jedino što Ustav Republike Srpske propisuje (tačka 2. Amandmana XL) je da je “predsjednik Republike dužan da proglasi zakon koji je ponovo usvojen u Narodnoj skupštini”. Međutim, Ustav ni ovdje ne propisuje šta će biti ako predsjednik Republike ne proglasi ni taj po drugi put usvojeni zakon.

Dakle, nigdje u Ustavu, i pored više od stotinu njegovih amandmanskih izmjena, nema odredbe kojom bi bilo propisano da je u tom slučaju predsjednik Republike povrijedio Ustav i da, recimo, odgovarajući broj narodnih poslanika može pokrenuti postupak utvrđivanja odgovornosti predsjednika Republike za povredu Ustava, a da Ustavni sud RS-a, pošto je pitanje povrede Ustava par excellence stručno pitanje, odlučuje da je došlo do povrede Ustava i odgovornosti predsjednika, poslije čega bi ga trebala razriješiti Narodna skupština sa te funkcije, ili čak da to učini Ustavni sud Republike u svojoj odluci kojom je utvrdio da je predsjednik Republike povrijedio Ustav. Ništa od toga, ili nečeg drugog što bi uozbiljilo ovakve i slične situacije, nema u Ustavu Republike Srpske, tako da je on pun mrtvih slova na papiru.

Dobri poznavaoci će na sve ovo reći da je članom 88. Ustava Republike Srpske propisano da je predsjednik Republike odgovoran građanima i da ga oni mogu opozvati istim postupkom po kojem su ga izabrali, kako piše u tom članu 88. Ustava. Ali, iole pažljiva analiza tog člana reći će nam da je i taj član bio i ostao samo mrtvo slovo na papiru. Naime, ako član 88. Ustava kaže, a kaže, da građani mogu opozvati predsjednika Republike istim postupkom kojim su ga izabrali, to znači da ga ne mogu opozvati referendumom ili građanskom inicijativom pošto predsjednik Republike nije izabran takvim putem, već na izborima. Zato se na opoziv predsjednika Republike ne može primjenjivati Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi, već samo Izborni zakon BiH i Izborni zakon RS-a. Međutim, nijedan od ta dva zakona nema ni slova o postupku opoziva predsjednika Republike, tako da je ono što piše u članu 88. Ustava RS-a o odgovornosti i opozivu predsjednika Republike bilo i ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Baš kao i dužnost predsjednika Republike da u slučaju svoje spriječenosti odredi jednog od dva potpredsjednika Republike koji će ga zamjenjivati. Nažalost, niko se za sve ove godine, ne samo od političara nego ni iz pravničke struke i nauke, nije potrudio da ukaže na ove anomalije Ustava Republike Srpske i da predloži njihovo otklanjanje.

Imajući u vidu sve ove ustavne šupljine i provalije, poslije svega treba razdvojiti postupak protiv Miloša Lukića i dovršiti ga odvojeno od postupka protiv Milorada Dodika, jer je očigledno da će se, bez toga, on voditi unedogled, novim operacijama Dodika, kako bi se onemogućio Sud BiH u donošenju presude u tom predmetu.

To je cilj i jedini cilj, iako su samo dva pitanja u cijelom ovom predmetu. Za odgovor na ta pitanja nije trebalo da Sud BiH, suprotno ZKP-u BiH, odgađa nijednom, a kamoli devet puta glavni pretres zbog Dodikovih putovanja, niti da saslušava navodne svjedoke o čisto pravnim pitanjima o kojima sud ima i mora da ima znanje. Umjesto svih tih lopovluka advokatskog posla, koje treba onemogućiti, Sud BiH sam treba da odgovori je li Christian Schmidt visoki predstavnik i da li ima pravo da umjesto institucija naše države Bosne i Hercegovine donosi zakone. To je sve što treba da učini Sud BiH.

(DEPO PORTAL/mm)