Povodom smrti bh. montažera, filmskog i TV režisera, kritičara i teoretičara filma Vejsila Veska Kadića, koji je preminuo 28. oktobra u 80. godini života, esejist i pjesnik, prof. Senadin Musabegović za DEPO Portal donosi prikaz knjige Veska Kadića "Sjećajući se sobe", kao svojevrstan omaž životu i djelu ovog filmskog autora.
O knjizi Veska Kadića:
Sjećajući se sobe
Bybook, 2017
Knjiga Veska Kadića "Sjećajući se sobe" (Bybook, 2017.) nije obična analiza eksperimentalnog filma Sadudina Musabegovića "Soba", koji je snimljen sedamdesetih godina u koprodukciji Sutjeska filma, kao ni povezivanje Sadudinove teorijske misli o filmu sa njegovom rediteljskom poetikom, već je svojevrsno 'montiranje' novog imaginarnog prostora u samom filmu "Soba", kao i sopstveno filmsko 'stanovanje' kroz sjećanje na samo snimanje filma o "Sobi", pa stoga se i knjiga zove "Sjećajući se Sobe".
U filmu "Soba" prikazuju se dvije djevojke kako u enterijeru tradicionalne bosanske sobe obučene u tradicionalnu nošnju vezu, potom se transformiraju, kroz tok filmskog vremena - koje ne teče linearno, da se sukcesivno odvija iz prošlosti u budućnosti, već kristalno, kako to kaže Gilles Deleuze u kojem se prošlost i budućnost, realno i virtuelno, stvarno i nestvarno isprepliću - u dvije lutke u muzeju, koje su u identičnoj pozi vezilja, a kojima grupa đaka dolazi u posjetu da ih učiteljica poduči kako su djevojke prije u davnim vremenima sjedile za đevđirom i vezle.
Upravo glavni akcenat filma nije na likovima, na radnji, već na onome što ih sve sadrži: sobi – koja kroz transponiranje, montažno decentraliziranje se rekonstruiše kroz filmski jezik, kroz njegova izražajna sredstva: okvir kadra, montažu, zvučnu stvarnost, te na taj način izgrađuje i novo filmsko stanovanje.
Da bi se razumjela struktura knjige Veska Kadića treba se osvrnuti na osnovno pitanje koji film "Soba" Sadudina Musabegovića postavlja: kako da u filmu otvorimo imaginarni prostor same sobe, obzirom da sobi pripadaju prostorni atributi, dok filmu više pripadaju vremenski, te, s tim u vezi, kako da se u filmu izrazi neposredno trajanje stvarnosti u kojem prošlost, sadašnjost i budućnost se prepliću u imaginarnom prostoru same sobe!
Naime, samo umjetnički izraz sobe, u klasičnom smislu, vezujemo za arhitekturu – doduše, donekle i za slikarstvo, stoga što su obje prostorne umjetnosti, kako ih je odredio Lessing. Dočim film, kao vremenska umjetnost, uvodi 'trajanje', dakle, ono što u Lessingovoj podjeli nije prisutno u samoj prostornoj ideji umjetnosti, ali koje za Sadudina upravo omogućava stanovanje nas samih u prostornim dubinama same sobe u kojoj se odvija film, ili, pak, filma koji stvara svoj vlastiti prostor sobe, pa i time stanovanje!
Riječ je o tome kako u dvodimenzionalnom okviru filmskog platna počinje soba da stanjuje, te kako da i mi - gledaoci - također, prepoznamo svoje stanovanje, dok pred nama se redaju pokretne slike prikazivanje prostora sobe - a to su i osnovna pitanja koje je postavio Vesko Kadić kada je analizirao film "Soba"! Ali u knjizi autor nastoji da strukturu sobe, koju je Sadudin izrazio kroz filmski jezik, izrazi kroz prostor teksta na taj način kao da pravi novi film o filmu, a ne akademski tekst o samome filmu!
- Sjećajući se sobe učimo da stanujemo u samima sebi - rečenica Gastona Bachelarda u samoj špici filma "Soba" ne objašnjava samo poetiku stanovanja u sobi u kojoj boravi ravnopravno filmsko vrijeme zajedno sa trajanjem sobe i djevojkama, lutkama, djecom, učiteljicom, kamerom, rediteljevim pogledom..., već je i način stvaranja novog filmskog prostora u samoj knjizi Veska Kadića.
Vesko Kadić, nakon što je snimio fotografije Sadudina Musabegovića u njegovoj bolničkoj sobi na dvanaestom spratu onkološkog odjeljenja, deset dana pred njegovu smrt je, na Sadudinovu incijativu, nastojao da snimi film u kojem bi bolnički prostor sobe u kojoj je Sadudin isčekivao smrt povezao sa filmom "Soba", koji je snimljen prije skoro četrdeset godina i u kojem je i sam učestvovao. Naime, trebao je kroz prostor bolničke sobe rekonstruisati transformaciju koja se u filmu "Soba" desila između vezilja i mrtvih lutki sa Sadudinovim tijelom koje je boravilo u sobi, satkanoj od života i smrti, i čekalo sopstveni preobražaj!
S tim u vezi Sadudin mu je i napisao emal:
'Vesko,
jedva su me nekako dopeljali do kuće. Otvorio sam mail i vidio tvoje fotografije. Sjajne su. Mogao bi zajedno sa mojom Sobom, u kojoj si i ti učestvovao, i još sa nekoliko "medicinskih" statičtnih i pokretnih fotografija, gdje smo smrt i ja zajedno, napraviti idilu mog zemnog odlaska. Ova bizarna ideja mi je pala na pamet dok su mi bolovi bili popustili. Sada, oni ponovo se žure. Prekidam.
Hvala što si došao.
Pozdrav,
Sado'
Vesko se još uvijek nije upustio u taj poduhvat, jer je Sadudin ubrzo napustio sobu svoga života, ali je napisao knjigu koja se koristi montažom, deskripcijom, u kojoj se upustio da kao u sjećanju stanuje u Sadudinovoj "Sobi", ili u svojoj knjizi, jer je on poput vezilje koja veže tekst i film, sliku i riječ, život i smrt, te povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost!
Pošto soba izražava suštinu 'trajanja', a suština trajanja je u suočenju sa smrću, onda Sadudinova smrt počinje biti u knjizi Veska Kadića i dio njegovog filma. Nastojanje Sadudina da se prostor sobe pretvori u neposredno trajanje, u sliku-vrijeme, je obilježilo ovu knjigu koja se upustila u uspješnu i izazazovnu avanturu da prostor sobe osvijetli iz novog ugla – prostora knjige kao stanovanja.
Jer u tom prostoru kao što vezilje stanuju u sebi, svom unutrašnjem i vanjskom prostoru, tako i Sadudin Musabegović stanuje u knjizi Veska Kadića Sjećajući se sobe.
(DEPO PORTAL/ad)