Fadil Mandal, savjetnik federalnog dopremijera Vojina Mijatovića te nekadašnji glavni i odgovorni urednik Avaza, napisao je zanimljivu analizu trenutnog stanja u Socijaldemokratskoj partiji (SDP) BiH uz škaljivu uvodnu rečenicu odnosno pitanje "Hoće li SDP postati Alijin, ili će ostati Nijazov?". 

Njegovu objavu donosimo u cjelosti u nastavku teksta:

- Hoće li SDP postati Alijin, ili će ostati Nijazov?

Ko će, nakon Nermina Nikšića, doći na čelo Socijaldemokratske partije BiH? Kanidata ne manjka. Neki se već javno začešljavaju, neki stidljivo i posredno puštaju tek probne balone, a neki su još u dubokoj ilegali i uzdaju se u narodnu krilaticu da samo tiha voda brege roni.

Mediji već spekuliraju s imenima Denisa Bećirovića, aktuelnog bošnjačkog člana kolektivnog šefa države, te Zukana Heleza, ministra odbrane u Vijeću ministara BiH. Oba su potpredsjednici SDP-a. Prvi svoju silnu želju da dođe na čelo stranke teško skriva. Drugi zasada šuti, nije mu mrsko što je u krugu favorita, ali i ne otkriva karte. Treći, a ima ih više, čekaju da se bojno političko polje do kraja raščisti. 

Figa u džepu

Vojin Mijatović, također potpredsjednik SDP-a, fokus cijele priče vraća na politiku stranke. Za njega je od samih ličnosti i imena bitnije kakve će ideje i kakvu viziju budućnosti ponuditi potencijalni kandidati. Hoće li ona biti građanska, beskompromisno probosanska, ili uskonacionalna, sa bošnjačkom figom u džepu?

Mogu li, na primjer, prosječnog člana i glasača SDP-a impresionirati nedavni hvalospjevi Denisa Becirovića o Aliji Izetbegoviću? Neko ko pretenduje na mjesto predsjednika SDP-a ne bi se trebao ponašati poput zaljubljene tinejdžerice i biti prvi glas u zboru nekritičkih oda bivšem predsjedniku i osnivaču SDA i predsjedniku ratnog Predsjedništva Republike BiH. 

Jer, u tom Predsjedništvu, što Bećirović i njemu slični očito zaboravljaju, bili su i Nijaz Duraković, tadašnji predsjednik SDP BiH, profesorica i ugledna SDP-ovka Tatjana Ljujić Mijatović, profesor Ivo Komšić, profesor Mirko Pejanović…

Njihova se uloga u odbrani referendumske BiH godinama i desetljećima minimizira u političkim i medijskim krugovima bliskim SDA, i to je, na kraju, sa stanovišta samoproglašene i “ekskluzivno” zaštitničke uloge ove stranke u odbrani Bosnjaka, donekle i razumljivo.

Čudi, međutim, da na prešućivanje pristaju i u samom SDP-u.

Jer, nema nikakve sumnje da su upravo i Duraković, i Ljujić Mijatović, i Komšić, i Pejanović, bili taj sudbonosni tas na vagi koji je sprečavao da legitimna odabrana zemlje od vanjske agresije, u interpretaciji svjetskih medija i centara odlučivanja, ne sklizne u u opasne vode lažnih teza o međusobnom ratu tri etničke skupine i njihovih nacionalnih stranaka i vojski. 
A nije da nije bilo moćnih glasova i u samoj SDA koji su zagovarali i potpunu islamizaciju Armije BiH i zaokruživanja teritorije unutar BiH koju će Bošnjaci moći perspektivno vojno kontrolirati i politički uređivati.

Ideološki, SDA i SDP su dva pola. Iskustvo i izborni rezultati u proteklih tridesetak godina govore da se vrlo rijetko dešava masovniji prelazak ideološkog praga koji postoji između ove dvije stranke. Obje imaju poprilično vjerno i stabilno biračko tijelo. Prvi su izvorni populisti, konzervativci, zagovornici čvrste veze naroda, vjere i tla, drugi bi trebali biti socijalno osjetljivi, internacionalni i klasno okrenuti radničkim pravima i potrebama. 

Problem nastaje kada se, na tragu nekih svjetskih trendova i uz pomoć novih kanala komuniciranja putem interneta i društvenih mreža, pokušavaju izmiksati ulje i voda.

Sirene nacionalizma

Populizam pojedinih SDP-ovih lokalnih zvijezda i zvijezdica, pa i visokih funkcionera, možda požanje neke plodove kratkoročno, ali dugoročno, sjeme populizma, naročito onog etnički obojenog, prijeti da, poput korova, uništi čak i cvijet iz grba SDP-a.

S druge strane, aktuelni predsjednik Nermin Nikšić dobro pazi da brod SDP-a kojim kormilari ne skrene u bošnjački odgovor na Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata. 

Pritom je uporan da u svakoj prilici, pa i kroz kadrovsku politiku stranke, pokaže da ozbiljno želi i misli kada govori o SDP-u kao stranci svih građana i naroda u BiH. Stranci koja, a to pokazuju i rezultati proteklih lokalnih izbora, ima zavidnu podršku u oba bh. entiteta. Stranci koja je, bar do sada, uspješno odolijevala smrtonosnom sirenskom zovu nacionalizma i šovinizma.

Može li taj njen politički kurs održati neko ko je svojim javnim porukama i djelovanjem želi približiti svjetonazoru i skutima Alijine SDA, ili je za njenu budućnost i budućnost države BiH, bolje i pametnije održati pravac i politiku koju je svim svojim bićem i svakim svojim javnim istupom svjedočio i propagirao osnivač Socijaldemokratske partije BiH, bosanski velikan, Nijaz Duraković.

Između ostalog i tu dilemu - Alijin, odnosno zeleni, bošnjački SDP, ili Nijazov, istinski multietnički, antifašistički, avnojevski SDP - trebaju razriješiti članovi SDP-a na predstojećem proljetnom Kongresu stranke, zaključuje Fadil Mandal.

(DEPO PORTAL/jk)