Izvor: Oslobođenje
Piše: Mustafa Somun

Ne znam da je iko mogao zamisliti da će se ovako obilježiti godišnjica rata u Gazi. Da neće biti mira, pa ni primirja, bilo je jasno. Ali ne da će se težište rata iz Gaze prebaciti u Liban. I da bi Hasan Nasralah, vođa jedne od zaraćenih strana, mogao stradati od izraelske rakete. To nisu očekivali čak ni u Washingtonu. Kažu da je američki ministar obrane eksplodirao kada ga je izraelski kolega o tome obavijestio. Navodno bi američki “interesi u regiji mogli biti teško oštećeni” ako Izraelci ne obavijeste Washington prije nego što preduzmu jedan takav čin. Jer, Nasralah nije bio isto što lideri Hamasa, kao što ni Liban nije isto što je Gaza. Njega, kao ni njegov Hizbulah, ni Amerikanci nisu smatrali teroristom, nego ključnim faktorom politike i stabilnosti Libana. Suverene države, važne za američke “interese u regiji”. Za razliku od Gaze koju su prepustili Izraelu da je satire.

A onda je izbilo još veće i opasnije iznenađenje kada su Iranci ispalili 180 balističkih raketa na Izrael. Da li je izbio veći otvoreni rat između Izraela i Irana proteklih nekoliko dana, ne znam, ali iz te reakcije američkih generala je jasno da ga ni oni ne žele. Amerikanci će ipak i ubistvo Nasralaha i rušenje Bejruta progledati kroz prste Izraelcima, kao što im opraštaju sve što su činili u pet-šest ratova protiv Gaze i što rade na palestinskoj Zapadnoj obali, pa evo i u Libanu.

Svi američki predsjednici su, manje ili više, pomagali Izrael kao strateški oslonac svojih interesa na Srednjem istoku, ali nijedan nije bio toliko pristran kao Joe Biden. Toliko je opčinjen cionizmom da je rekao kako čovjek ne mora biti Jevrej da bi postao cionista. Iako nije evangelista, pristajala bi mu legitimacija “kršćanskog cionizma”. Nisu svi cionisti radikalni, naravno. Ima ih koji su bili protiv ekspanzionističke politike koju su Jevreji vodili kad su jednom stekli svoju državu, ali ovi koji vode zemlju proteklih nekoliko decenija učinili su cionizam pokretom okupacije, aparthejda i genocida. A njihovi glavni saveznici prelazili su preko svega toga.

Svi američki predsjednici su, manje ili više, pomagali Izrael kao strateški oslonac svojih interesa na Srednjem istoku, ali nijedan nije bio toliko pristran kao Joe Biden

Eto, zato je Izrael mogao da čini sve što je činio ovih godinu dana u Gazi i što sada radi u Libanu. Može mu se, reklo bi se. Jer Izrael ima sve što nemaju Palestinci s kojima je poveden rat poslije upada na izraelsko tle i masakra civila koje je počinio ekstremni palestinski pokret Hamas. Kad se uzme i sabere sve što se događalo, ne odustajem od tvrdnje da je tada počeo prvi pravi sukob između Izraela i Palestinaca, a ne Arapa kao što su bili drugi ratovi od stvaranja jevrejske države. Ali nisam daleko od sumnji i pitanja da li je bilo pametno da Hamas pokrene taj rat, a pogotovo da dozvoli bilo kakav napad i ubistva civila.

Iako je izraelska propaganda ponešto dodala, pretjerala pa i izmislila, okrutnost pripadnika Hamasa i Islamskog džihada zbila je čak i liberalne izraelske Jevreje uz vlast. Neprekidnim ponavljanjem scena s granice širio se strah, što je sve dalo premijeru Netanyahuu i armiji odriješene ruke da rade šta hoće i da povedu nemilosrdan rat u Gazi. Mržnja i poniženje Palestinaca idu dotle da građani blokiraju kamione s humanitarnom pomoći, a onim silnim protestima protiv Netanyahua u Tel Avivu se zahtijeva od njega da prihvati primirje s Hamasom kako bi taoci bili oslobođeni, a ne kako bi prestao ubijati palestinske žene i djecu. Samo djece je stradalo 11.300, od kojih je 700 bilo mlađe od godinu.

Iako je izraelska propaganda ponešto dodala, pretjerala pa i izmislila, okrutnost pripadnika Hamasa i Islamskog džihada zbila je čak i liberalne izraelske Jevreje uz vlast

Ako je za Hamasov napad povod uspostavljanje diplomatskih odnosa Izraela i Saudijske Arabije, pokazalo se da to nije bilo dovoljno za jedan takav istorijski prodor preko izraelske granice. Zato sam sklon da i za Hamasov upad i prepad iz današnjeg ugla upotrijebim izraz nepromišljenost, kao što je bivši ambasador Hrvatske u Moskvi i analitičar Božo Kovačević rekao na televiziji N1 da je Iran, ispaljujući rakete na Izrael prošlog utorka, “nepromišljeno uletio u zamku koju mu je smislio i postavio izraelski premijer Netanyahu”. To je još više dalo povoda Izraelu da uđe u rat s Iranom, što Netanyahu sanja godinama, ali do sada nije imao podršku iz Washingtona. Sada je može dobiti pošto se radi o napadu jedne države na drugu. I to nenajavljenom napadu.

Ako je Bidenova administracija ipak ubijedila Netanyahua da se zadrži na ograničenoj odmazdi, vjerovatno udaru po iranskim nuklearnim centrima, što se tiče njegovog ključnog cilja, pokazalo se da Izrael ima sve ne samo da se odbrani nego da ide dalje u konačni obračun s Palestincima. Prvo, ima državu i modernu državnu upravu koja se ravna ne po ustavu, jer ga nema, nego po zakonima kojima već 75 godina legalizira politiku okupacije i ekspanzije. Izrael se i dalje na Zapadu smatra najvećom demokratijom u regionu iako je izraelski mirovni pokret B’Tselem prošle godine objavio izvještaj pod naslovom “Izraelski aparthejd protiv Palestinaca: okrutni sistem dominacije i zločina protiv čovječnosti”.

Izrael ima silu. Najbolje tehnološki usavršenu armiju na Srednjem istoku, opremljenu američkim naoružanjem. Ima nuklearno oružje. Tehnološko znanje prodaje čak Indiji. Iz SAD-a dobija godišnje oružje vrijedno 3,8 milijardi dolara, a samo od oktobra 2023. do jula 2024. isporuke su vrijedile 6,5 milijardi. Njemačka je drugi snabdjevač Izraela oružjem, a s obzirom na veličinu zemlje, nije zanemarljivo ni 23 miliona dolara vrijedno oružje iz Srbije.

Iran je, ispaljujući rakete na Izrael prošlog utorka, “nepromišljeno uletio u zamku koju mu je smislio i postavio izraelski premijer Netanyahu”

Izrael sve zna iako su mu hamasovci armiju zatekli na spavanju bar nekoliko sati. Ima Mosad, obavještajnu službu uspješniju od CIA. Najnoviji primjer su pejdžeri kojima je Izrael, uz ubistvo Nasralaha, nanio najteži udarac Hizbulahu. Svejedno im je što su usput stradali civili i djeca. Turski analitičar Haluk Ozdalga kaže: “Relevantna komisija UN-a i eksperti međunarodnog prava smatraju da je ta akcija ratni zločin i u suštini teroristički čin. Ali najvjerovatnije Izrael, koji nemilosrdno nastavlja etničko čišćenje i genocid pred očima cijelog svijeta, neće biti proglašen odgovornim ni za taj masakr. Sigurno, zato što Amerika stoji za njega.”

Izrael ne priznaje nikoga, znajući da Amerika stoji iza njega, što kaže Ozdalga. Ignoriše sve rezolucije Ujedinjenih nacija. Ne plaši se ni Vijeća sigurnosti, jer kakvu god rezoluciju donio, Izrael je neće sprovoditi. Odbacio je sva saopštenja i zaključke Međunarodnog suda pravde o genocidu i kršenju ljudskih prava nad Palestincima. Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres, vjerujem, ne bi se usudio posjetiti Gazu. A zbog njegovih kritika Izraela i izjava poput one da su patnje koje nanosi djeci Gaze “ljaga na savjesti čovječanstva”, Netanyahu je tražio njegovu ostavku. Ko zna kako bi se proveo i Guterresov izaslanik u Izraelu ako se podsjeti kako je tamo 1948. prošao mirovni posrednik UN-a, švedski grof Folke Bernadotte.

Jedan od učesnika atentata bio je Jichak Shamir, koji će kasnije čak dva mandata biti premijer Izraela, uvažen od međunarodne zajednice i priman u Bijelu kuću kao državnik. Pišući o tom grofu u Slobodnoj Dalmaciji nakon izbijanja rata u Gazi prošlog oktobra, Damir Pilić pravi “nagradno”, ali logično pitanje: “Što bi se dogodilo da grupa naoružanih palestinskih terorista u uličnom atentatu ubije mirovnog posrednika UN-a i da potom jedan od tih terorista postane premijer Države Palestine? Kako bi svijet gledao na tu državu i tog premijera?”

Izrael ne priznaje nikoga, znajući da Amerika stoji iza njega, što kaže Ozdalga. Ignoriše sve rezolucije Ujedinjenih nacija. Ne plaši se ni Vijeća sigurnosti, jer kakvu god rezoluciju donio, Izrael je neće sprovoditi

Izraelu se sve vjeruje. Predsjednik Biden kao da samo sluša šta mu javlja Benjamin Netanyahu. Potpredsjednica Kamala Harris se, obilazeći arapske zemlje, u svojim izjavama bila približila istini, ali je rekla da je “ubijeno previše Palestinaca”. Valjda u poređenju sa oko 1.400, koliko je Izraelaca stradalo ili zarobljeno 7. oktobra. Koja bi to brojka ubijenih Palestinaca bila dovoljna? Pa i kad se prizna da Netanyahu pretjeruje i ne sluša savjete iz Bijele kuće da prihvati primirje, ulaže se veto na rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a. On se izdvaja kao jedini krivac što se rat nastavlja, pa će se, kad se jednom postigne primirje, proglasiti jedinim odgovornim, kao da iza njega ne stoje cijela vlada i armija.

Nastavak teksta čitajte ovdje. 

(DEPO PORTAL/ad)