Emir Kapetanović je višestruko nagrađivani bh. reditelj sa adresom u Los Angelesu. Poznat je po društveno angažiranim filmovima, predstavama, kabareima..., za šta je dobio brojna domaća i međunarodna priznanja. Njegov rad pretvara umjetnost u aktivizam, ističući pitanja socijalne pravde i pomirenja. Dobitnik je specijalnog priznanja žirija SEE Film LA za najbolji dokumentarni film, a njegovi filmovi su prikazani na festivalima širom svijeta. 

Emirov dugometražni rediteljski prvijenac “Djeda Mraz u Bosni” svoju će svjetsku premijeru imati večeras, u okviru zvaničnog programa Sarajevo Film Festivala Open Air. Za DEPO Portal govori o filmu, njegovom nastanku i svom radu na njemu.

Razgovarao i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

Prije svega, kako je uopća došlo do tvog rada na filmu “Djeda Mraz u Bosni”?

2016. godine me producent Jasmin Duraković pozvao da režiram film “Djeda Mraz u Bosni”, koji je već tada imao neke svoje prve verzije te dobio sredstva za razvoj scenarija od strane Fondacije za kinematografiju. Tada smo zajedno krenuli u razvoj projekta. Kako je projekat rastao, tako smo nalazili i partnere. Dobili smo i podršku Hrvatskog audiovizualnog centra iz Zagreba, uz pomoć naše koproducentske kuće Eurofilm. Uslijedila je i podrška producentske kuće Emote Films, odnosno Filmskog centra Srbije. U međuvremenu su se pridružili i ostali, lokalni, partneri. Najveću podršku i pomoć smo imali u Bugojnu, gdje je film sniman. To uključuje Općinu Bugojno, Srednjebosanski kanton te sve firme i komunalna preduzeća vezana za Bugojno.  

Ovo ti je prvi dugometražni film, koliko je bio zahtjevniji od ranijih projekata?

Ja sam do sada radio kratke i dokumentarne filmove te teatar u različitim oblicima. Bilo mi je izazovno, jer dugometražni film uključuje puno više radnje i samih akcija nego riječi i govora, kojima sam se ja uglavnom, zajedno sa svojim glumcima, izražavao. Nije bilo prevelikih problema, obzirom da mi je tema bila jako bliska te sam ovaj projekat radio srcem. 

Ti si reditelj i koscenarista... Koliki je tvoj doprinos finalnom izgledu scenarija?

Ja sam negdje pred kraj Covida-19 preuzeo od Vahida Durakovića scenarij kako bih ga napravio onakvim kakvim sam ga zamišljao. Zadržani su osnovni likovi i osnovna premisa. Radio sam uz punu slobodu. Pored scenariste Vahida i producenta Jasmina Durakovića, veliku pomoć sam imao i od Ognjena Sviličića, koji je bio skript doktor na filmu. Sam rad na finalnoj verziji, uz par manjih pauza, trajao je nekih godinu dana. 

Je li sličnost sa "Majstorom i Margaritom" namjerna? Tamo se u komunističkoj Rusiji pojavljuje đavo, u kojeg više niko ne vjeruje. Ovdje je, u postkomunističkoj Bosni, Djeda Mraz u čiji se simbol ne vjeruje…

Djeda Mraz može biti bilo ko ili bilo šta što je nekada bilo važno i predstavljalo zajedništvo među ljudima BiH, ili bilo koje zemlje. Pokušali smo prikazati apsurd da je najpoznatiji lik na svijetu, a to je lik Djeda Mraza, koji poznaje cijela planeta, preko noći postao najomraženiji. Najpoznatiji i najbenigniji, moram dodati. On je toliko benigan da on ne može donijeti nikakvo zlo, osim što može ujediniti ljude i djecu, što nekima, vjerovatno, čini zlo.

U filmovima obično imamo jednog ili dvojicu protagonista, ti ih imaš petoro. Koliko je teško raditi sa toliko glavnih likova?

To mi je bilo najzahtjevnije, jer je bilo jako teško ispričati glavnu priču, koja je sama po sebi kompleksna, jer je i BiH takva. Ne nama, koji smo Bosanci i Hercegovci, ali su čak i našim prvim komšijama potrebna dodatna objašnjenja kako bi shvatili o čemu se radi. To je prva stvar koju je trebalo posložiti. Da je to jedna zemlja u koju je nekada Djeda Mraz dolazio za Novu godinu, a ne na Božić, kako bi mu se mogla radovati djeca različitih etničkih grupa i vjera. Zatim je bilo potrebno uvesti i sve ostale likove, obzirom da se kroz pisanje ispostavilo da je to jedan ansambl film, da nije film u kojem je Djeda Mraz glavni lik, da nije film u kojem je menadžer, koji organizuje cijeli poduhvat, glavni lik… Tako je svaki lik dobijao svoju važnost i liniju kroz priču. 

Zoka je bio taj koji boosta moral ekipe. Selma je ta koja u najčudnijim situacijama izvlači trupu iz nepogoda. Lik strankinje je tu da pokaže kako jedna strana osoba, koja je sa iskrenom namjerom ušla u projekat, saznaje i uči o BiH kroz cijelo to putovanje. Djeda Mraz, kao neko ko je navikao da bude voljen, predstavljen je kroz lik glumca koji je isto tako navikao da bude voljen, ali je nesvjestan da je pao u zaborav…

Zašto je prikazan i kao vegetarijanac, da predstavlja ‘ostale’?

Kada smo ga pisali, u razgovoru sa Mirzom Tanovićem, koji ga glumi, i ostalim scenaristima, nekako smo htjeli da na njega stavimo svo breme, da mu otežamo i vidimo kako će se on i njegova trupa izvući iz toga. 

Naša trupa je personifikacija BiH, koja vjeruje u BiH, a u koju i mi, koji smo radili na scenariju i filmu, vjerujemo, a koja je jedina moguća i jedina zdrava. Odvojeni su iz glavnog grada, u kojem stvari funkcionišu drugačije, i odlaze na periferiju i u manje gradove. Tu prvi put shvataju da je tu ideju, za koju se bore, mnogo teže ostvariti i da je situacija na terenu mnogo drugačija nego što oni i mi želimo vjerovati. 

Veći dio filma odvija se u kombiju. Zašto? Jeste li snimali u pravom kombiju ili ste imali "studijsku" verziju?

Sve smo snimali u pravom kombiju. I to je bio najzahtjevniji dio snimanja, obzirom da nismo bili u studiju, već smo se vozili po stvarnim lokacijama. Snimali smo u predjelima gdje nema ni telefonskog signala, ni radio stanice nisu funkcionisale. Bili smo visoko u planinama oko Bugojna. Kombi je poput male Noine arke, koja vozi sve te neke pripadnike BiH, koji žele da održe njen identitet, u misiji da tu ideju prošire i na neke nove ljude, koji će im se, eventualno, priključiti. To je jedan stari kombi, koji je preživio štošta, nekako su ga osvježili u prazničnom ruhu i kreću na put kroz BiH.

Je li bilo teško izvući dugometražni film sa prilično ograničenim budžetom?

Jeste, ali kako se kod nas sve radi na, nije čak ni na mišiće, koliko na ljubav i strast ljudi unutar i oko samog filma, budžet bi sigurno bio barem tri puta veći, kada bi uračunali svu podršku koju smo dobili od, prije svega, građana Bugojna. Oni su nas tolerisali skoro četiri sedmice. Zaustavljali smo saobraćaj, snimali, vraćali se na neke lokacije… Ustupali su nam svoje lokacije, ustupali su nam svoj smještaj, hranili su nas… To su sve neke stvari koje smo mi dobili od ljudi koji su prijatelji filma, a koje bi, u stvarnom svijetu, koštale mnogo više. Da nije bilo toga, ovaj film ne bi bio snimljen. 

Dakle, kao potpuni kontrast ekipi u filmu, vi ste imali veliku podršku lokalne zajednice u Bugojnu?

Da, ekipa u filmu je gurala kombi, a građani Bugojna su gurali cijeli projekat kako bismo ga uspješno završili. 

Koliko direktno film kritikuje nacionalističke politike i manipulaciju građana religijskim osjećajima?

Ovo je jedna komedija apsurda i mi nismo htjeli praviti, niti je to neki moj stil, neki politički film, koji bi bio pun pamfleta. Pravili smo film o jednoj naivnoj glumačkoj trupi, sa pridruženim članom u vidu pripadnice strane organizacije koja je finansirala cijeli projekat, a koja se upušta u nešto što nisu očekivali. Više kroz situacije u kojima oni saznaju šta se zapravo dešava u BiH, a manje kao neku vrstu direktne kritike radi kritike. 

Lik Merdže je jedini pristojan i kulturno osviješten, iako je kriminalac. Zašto?

Pa, tako sve kod nas funkcioniše. Uvijek nam pomognu ljudi od kojih najmanje očekujemo. Merdžo i njegove kolege možda rade neke druge stvari, ali je u ovom slučaju odlučio učiniti pravu stvar i pomoći ekipi.

Scena svadbe i pucnjave odlično prikazuje situaciju u Bosni, mi ni ljubav ne možemo izraziti bez oružja u rukama…

Da, to je taj “najbalkanskiji” moment koji imamo u filmu, kao i sve ostale scene sa Merdžom. Taj dio je upravo prikaz Balkana, gdje će vam pomoć pružiti neko od koga najmanje očekujete i gdje moć ima neko od koga se ne očekuje, gdje razumijevanje, kulturnu osviještenost i emancipovanost ima upravo neko od koga nikada ne biste očekivali. Tako je Merdžo također jedan od prikaza Bosne, gdje nije sve kako izgleda i gdje su ljudi i dublji, i sposobniji, nego što se to na prvu čini.

Zašto baš "O bella ciao" kao glavna pjesma u filmu?

To je vrijeme u kojem je Mirza Tanović, odnosno njegov lik Jerry, bio zvijezda u bivšoj državi. Bio je velika zvijezda, glumio je Djeda Mraza prije rata. Sa ratom i nakon njega, u vremenu gdje država, u kojoj je on bio zvijezda, više ne postoji, prestala je i njegova slava, ali ne i njegovo očekivanje da ga neko voli i želi. Tako je ta pjesma zapravo njegov otpor fašizmu, na način na koji ga je on naučio pružati. 

Zašto se u filmu ne navode imena mjesta i gradova?

Nismo željeli vezati nijedno konkretno mjesto. To može biti bilo koje malo mjesto u BiH, ali i veći grad. Htjeli smo samo tretirati Bosnu kao jednu bajkovitu zemlju. Pokušavali smo napraviti atmosferu jedne blago mračne bajke kroz cijeli film. 

Ovo je prvi bh. film u kojem se, nakon dugo vremena, pojavljuje Miraj Grbić, je li ga bilo teško nagovoriti?

Nije, na moju veliku radost. Ja sam ga nazvao i rekao da bih volio da on igra ulogu Zoke. On je rekao “pošalji”. Pročitao je, javio se sretan i rekao “ja sam za”. To je nekako, meni kao reditelju, bilo potrebno. Da osoba poput Miraja vjeruje u projekat na taj način. Nakon prvog čitanja. Radili smo i probe u Los Angelesu, prije nego smo došli ovdje. Ono za šta mu dugujem beskrajnu zahvalnost je to što, budući da nije bilo planirano da on snima sve dane snimanja (čekalo ga je dvodnevno snimanje u Los Angelesu), a mi nismo stigli snimiti sve scene sa njim, Miraj je snimio što je mogao i otišao u Los Angeles. Za 48 sati se vratio u Bugojno i nastavio snimati još sedam dana. Svako ko je putovao na relaciji Evropa - Amerika, zna da vam treba sigurno pet dana da dođete sebi. Miraj je to napravio dva puta u jednoj sedmici. To samo pokazuje o kakvom profesionalcu i čovjeku se radi. 

Film će svoju svjetsku premijeru imati na jubilarnom 30. SFF-u, šta to za tebe znači?

Znači puno. Pripremam govor za premijeru i stavljam crtice na papir, a prva od njih je da je moje prvo iskustvo film festivala bilo prije 20 godina, na 10. SFF-u. Tada sam slagao stolice, lijepio plakate, radio u dječijem programu… U narednim godinama sam radio kao koordinator nekog dijela programa, pa kao učesnik radionica, pa sa studentskim i dokumentarnim filmovima. Nekako mi je drago da sam rastao uz SFF i da će za njegov 30. rođendan biti prikazan moj prvi dugometražni film. Tako ću zatvoriti i jedan krug odrastanja uz Festival.    

Koji je put filma nakon SFF-a?

Nakon SFF-a, imamo specijalnu premijeru filma za građane Bugojna, čemu se jako radujem. To je odmah dan nakon svjetske premijere. Nakon toga će film biti prikazan na 6. Avantura film festivalu u Bihaću, a nakon toga nastavlja svoj festivalski život. Još uvijek čekamo potvrde određenih festivala. A nakon toga, nadam se, počinje i život u kinima. 

Kada ga možemo očekivati u kinima?

Ja vjerujem da će, u vrijeme kada dolazi Djeda Mraz, i ovaj naš doći u kina.

(DEPO PORTAL/au)