Znameniti svjetski književnik Džubran Halil Džubran (rođen 1883. u Libanu, umro 1931. u New Yorku; posmrtni ostaci – po njegovoj oporuci – pohranjeni su u zavičaju u miru kedrovih šuma i uz tihi žubor rijeke Kadiše) prije više decenija je anticipirao nesretnu sudbinu rodnoga Libana. (Možda bi se moglo reći da su u pravilu zemlje-ljepotice nesretnice.)

Liban je bio dio Velike Sirije (Šam), ali su zapadne zemlje rasparčale geografiju Bliskoga istoka u skladu sa svojim interesima, pa su tako i Liban otcijepili od Šama (danas Sirija). 

Ta prelijepa zemlja neprestano je izložena osvajačkim namjerama susjeda i stravičnim, vještački izazvanim građanskim ratovima. U najnovije doba – i upravo u ovome času – Liban su cionisti markirali kao neizdvojiv dio Izraela. 

Budući da Izrael – uz bezrezervnu podršku najmoćnijih zemalja Zapada i po cijenu očiglednog genocida – kreira geopolitičku situaciju na Bliskom istoku u skladu s biblijskim mitovima, nesumnjivo je da Libanu predstoji izuzetno teško, možda i kataklizmično vrijeme pred nasrtajem moćne nemani i mitomanije. 

Naravno, i neke druge arapske zemlje nalaze se na mitomanskoj karti fašiziranog Izraela koji neće odustati od uništenja svih onih koje njegovi religijski mitovi markiraju kao Zemlju Izraelićana. Te arapske zemlje platit će visoku cijenu zato što ne reagiraju već sada kako bi morale reagirati već se prepuštaju fatalnoj zabludi da će to realno a iz memljivih mitova pristiglo Zlo njih mimoići.

Džubran Halil Džubran je bio maronitski kršćanin. Bio je izuzetno pobožan kršćanin, ali je ekskomuniciran iz maronitske crkve zbog oštrih kritika devijantnih pojava u Crkvi, posebno zbog nezasite samoživosti i pohlepe sveštenstva.

Danas kada su se užasne ratne prijetnje nadnijele nad već napaćeni Liban – sve do moguće upotrebe nuklearnog oružja – trenutak je da se prisjetimo Džubranove ljubavi prema Libanu, barem s nekoliko odlomaka iz njegova lirskog zapisa „Vama vaš, meni moj Liban“. 

Ovaj Džubranov zapis potresno kontrastira idiličnost njegova Libana i onoga nad kojim su se upravo nadnijele mefistofelske sile cionizma. Tekst je uzbudljivo svjedočanstvo o etičkoj raspolućenosti Čovjeka.

VAMA VAŠ, MENI MOJ LIBAN

Vama vaš Liban sa svojim nevoljama; meni moj Liban sa svojim ljepotama.

Vama vaš Liban sa svojim stremljenjima i sukobima; meni moj Liban sa svim svojim snovima i nadama.

Vi svojim Libanom budite zadovoljni; ja ću samo slobodnim Libanom zadovoljan biti. 

Vaš Liban je zamršeni politički čvor koji bi htjelo vrijeme razmrsiti; moj Liban su bregovi što su, lijepi i veličajni, u plavo nebo sunuli.
Vaš Liban je međunarodni problem koji će vrijeme razriješiti; moj Liban su mirne, čarobne doline po kojima se talasaju zvuci zvônâ i žubor potôkâ.

Vaš Liban je poprište ljudi sa Zapada i ljudi sa Istoka; moj Liban je krilata molitva koja jutrom uzmahuje krilima dok pastiri tjeraju stada na livade i uzlijeću uvečer kada se seljaci vraćaju s poljâ i iz vinogradâ.

Vaš Liban je popis bezbroj glava; moj Liban je veličanstvena i krotka planina što počiva između mora i ravnica – poput pjesnika između dvije vječnosti.

Vaš Liban je kao smicalica kojom se pri susretu sa hijenom služi lisica, i kojom se pri susretu s vukom služi hijena; moj Liban je sav od uspomena na ciku djevojaka, na mjesečinom obasjane noći, na pjesme mladića po gumnima i uz muljage za vina.
Vaš Liban je šahovsko polje za kojim biskup i general igraju; moj Liban je hram koji moja duša pohodi kada je zamori ova civilizacija što juri na točkovima.

(…)
 

(Halil Džubran, „Mirisni plodovi duše“, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987, izbor i prijevod: Esad Duraković) 

(DEPO PORTAL/ad)