Imaju tome već decenije kada sam u bosanskom gradiću Maglaju sa svojim jaranom i kolegom Farukom Zupčevićem i njegovim prijateljima cijelu noć ružio. I dok smo mi tamanili litre “mehke” rakije (one do 35 gradi) i protiv maligana se borili sitnim ćevapom, kiselom čorbom, tripicama, bijelim bubrezima, kiselim paprikama i krastavcima, jedan je mezio samo jabuke isjeckane na tanke kriške. 

Ujutro nas je glava razvaljivala, i dok smo krivili lošu rakiju, lopovskog domaćina, koji u “mehku” stavio više šećera, nego šljiva, taj što je jabuku mezio bio je k’o “curica”. 
Niti je bio mamuran, niti ga je glava boljela.

Poslije sam susretao razne “meze-čudake”. Najgori mi je bio jedan na otoku Visu, kada sam učestvovao u nekoj ekspediciji preživljvanja u prirodi. K'o fol nismo imali ništa, novinari kao novinari, a uspjeli smo prošvercovati nekoliko litara odlične loze, dar mještana Komiže. Dok smo mi gutljaje plemenitog izdanka vinove loze upotpunjavali suhim smokvama, on se častio mesnom mezom u obliku raznih glista, zmija bjelouški, guštera.
Uh, morao sam okretati glavu od njega, da mi loza i meza ne bi prisjeli.

Život me vodio mnogim stazama i trpezama i začudo nikada nisam čuo da se neki lokal reklamirao u stilu – imamo najbolju mezu. Uvijek je to bilo imamo najbolje vino, rakiju, lozu. Meza je nepravedno bila zanemarena. Da li je to bio odraz kokuznih godina, čudaka, kojima je za cijelu noć uz čašicu bila dosta jedna jabuka ili kruška, ili tradicija koja je kazivala da se u našim krajevima nikada ne pije prije akšama (sumraka), a ko je vidio navečer puniti stomak i onda se mučiti cijelu noć. 

Sjećam se kada su neki moji frendovi umjetnici bili na nekoj turneji po Skandinaviji. Zapalo ih vrijeme polarnih noći. Pukli su od muke čekajući sumrak da mogu početi akšamlučiti. Možete misliti kako im je bilo kada su prve kapljice osjetili tek u tri ujutro. Ko bi tada kontao i mezu.

Godine van domovine polagano odnose zakone akšamluka i (ne)obavezne meze. Naučio sam ovdje da, recimo, nakon pet, šest slasno-masnih sirovih haringi najbolje ide - niste u pravu ako ste pomislili vino - nego hladno slatko mlijeko! Onda nesvjesno primiš kao normalno da se ovdje prvo dobro napucaju pa tek onda piju. 

Nema onog našeg meraka ispijanja i laganog prebiranja po tanjirima punih đakonija što čine mezu. Ovdje su vikendom gori nego naše pubertetlije u prvom pijanstvu. Petak je zakon - dan za alkoholne fešte. Nisu im dovoljni samo potoci piva, vina, nego sve to začinjavaju flašicama žestokog akohola, koje smo mi zvali “unučićima”, koje ubacaju u velike krigle. Nije teško pretpostaviti kakvi su nakon pet, šest takvih “kombinovanih” krigli.

Proteklih dana bio sam na jednoj tipičnoj holandskoj vikend-fešti. U moru raznih boca iz cijelog svijeta, uhvatio sam sebe kako oka ne mogu odvojiti od stolova prepunih meze. Nema čega nije bilo. Uz brda najprobranijih specijaliteta moji prijatelji i ja mogli bi mezetiti dvije, tri godine. 

U stampedu koji je uslijedio nakon znaka da veselica može početi, sve je u trenu nestalo kao pod najezdom termita ili pirana. Ostali su samo goli pladnji da kazuju kako neki pojma nemaju što je to gušt laganog jedenja u stilu gutljaj pića, zalogajčići. I onda opet tako nakon desetak minuta, i onda opet tako, pa ko izdrži.

Jer, nije meze bez veze. To najbolje osjetite sabahile. Zato mislim da bi trebalo osnovati školu za mezetenje.

Bosna i Hercegovina može ponuditi kvalitetan nastavnički kadar za jutra bez mamurluka i glavobolje. Imamo ga i za izvoz.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)