Proteklog vikenda su pionirska i kadetska ekipa nogometnog kluba „Podrinje“ iz Janje u velikom stilu završile prvenstvene sezone. Obje su ubjedljivo postale prvaci u svojim rangovima takmičenja.

Ekipe su za to nagrađene šampionskim peharima, a mladi nogometaši medaljama oko vrata. Sa njima su veliku radost podijelile i stotine vatrenih navijača; ceremonijalno se skakalo uz lokalnu verziju poznatog pokliča BH fanatikosa: „Ko ne skače, mrzi Janju!“, treštale su petarde, a pobjednička bakljada je gustim oblacima dima zaklonila nebo iznad Semberije i Podrinja koji se baš ovdje spajaju. Do zore se igralo i pjevalo.

Janjarci su poznati po tome što fanatično vole svoje plodne njive - kalifornijsku zemlju, kako je s ponosom zovu, i što te njive virtuozno obrađuju i njeguju, pa je njihovo povrće od davnina nadaleko poznato i traženo.

NABUJALA DRINA LJUBAVI 

 
No, znaju i da natenane predahnu, provesele se i prelijepo zapjevaju. Ipak, ljubav prema nogometnom klubu „Podrinje“ je nešto najposebnije. Nijedan tim u povratničkim sredinama nije ni blizu prvoj entitetskoj ligi, a Podrinje je godinama bilo prvoligaš, znalo ostati neporaženo i od „Borca“ iz Banjaluke.

Po rasadniku mladih talenata, entuzijazmu i srcima cijelog mjesta koja za njeg kucaju, bilo bi to i sada, ali veliki troškovi u tom rangu takmičenja guše želje i potencijale. Jer, zna se da iza premijerligaša i prvoligaša u dobroj mjeri, bilo direktno ili „okolo“, stoje budžeti opština i gradova, a Janja je samo mjesna zajednica u opštini-gradu Bijeljina i predaleko je od „budžetskih vatri“. 

I sve, baš sve se u i oko kluba svodi na talase čiste ljubavi povratnika, koji i sami vode teške bitke za opstanak i ostanak, te brojne janjarske dijaspore kojoj su neizmjerno zahvalni što održava prisne veze sa zavičajem. 

SELMA I KOKE – SPASIOCI

- Klub bi bio ugašen da nas prošlog ljeta nisu spasili koncerti Selme Bajrami, Koketa i još nekoliko pjevačkih zvijezda te masovni dolazak naših iz dijaspore koji nisu žalili da plate te ugođaje, pa su se „pare spasa“ slile u ispražnjenu kasu – kaže Sead Trnovac, jedan od onih koji „ginu“ da se održi ovo povratničko nogometno čudo. 

A baš je to čudo, pa i ona poznata izreka da je nogomet „više od igre“ u Janji je nekako najživotnija i najstvarnija. I da nije nastala još davno, „rodila“ bi se ovdje i sad.

- Pored toga što ove dvije mlađe ekipe, koje su postale šampioni, okupljaju oko četrdeset poletaraca, tu je i klupska škola nogometa za djecu koju pohađa 70-tak poletaraca – s ponosom ističe Mirsad Trnovac.

Ma gdje to ima i u velikim čaršijama?! Svuda se te škole luksuzni pojam, nedostupan običnim smrtnicima. I gdje bi se ova djeca zabavljala i provodila vrijeme da nije kluba u kojem žive svoje snove.

Uz Seada i Mirsada, zadrti zaljubljenici „Podrinja“ koji dijele nemale terete i izazove da klub ne prestane „disati“ su i Samir Nasufović, Mustafa i Aida Burić, Mirza Mehić... 

Koja zvanja u organizaciji kluba oni imaju, nisam saznao, jer ti ljudi nemaju običaj da se kite i nameću funkcijama, već samo djelima i ljubavlju prema svom klubu. 
Rado ističu donatore iz dijaspore Izudina Šeljpića, Nermina Selimovića i druge, trenera mlađih selekcija Osmana Pilića, ekonoma Nedima Osmanagića i njegovu suprugu Dževdanu, kao i mladog aktivistu Aldina Hamzića.

PONOS I ČEMER

Ali, i najveći entuzijazam i ljubav, imaju granice preko kojih se ne može dalje. I onda me u svoj toj toplini i milini šampionskog spektakla pored Drine, na istoku Bosne, odjednom sledila pomisao na dvije ekstremne suprotnosti – ponos i čemer ovog mjesta: 

S jedne strane, Janja je prijestolnica povratka po broju povratnika u RS, po zasijanim njivama, opisanim nogometnim čudima i po živosti čaršije koja još nije utihla. Istovremeno, s druge strane, ona je i najodbačenije „siroče“ od strane onih koji su decenijama upravljali ogromnim povratničkim fondovima. I koji su spiskali te fondove u sve drugo osim u prijeke potrebe stvarnih povratnika, i u sredine u kojima istinski pulsira život. U kojima Selma i Koke (kojima svaka čast) spašavaju neke nogometne draguljarnice.

No, drugom prilikom ću detaljnije o tim mahinacijama i manipulacijama čija je ponajveća žrtva bila Janja, kao i o ohrabrujućim novim informacijama od mojih domaćina da iz Sarajeva konačno počinju dolaziti neke zrake svjetlosti u povratnički mrak. U tamu koju su decenijama, u tri smjene, proizvodili oni koji su se najjače busali u prsa bosansko-bošnjačka i zaklinjali da „povratak nema alternativu“.

Jer, nije red da sada time zasjenim veliko šampionsko slavlje u Janji koje će, kao rijetka ovdašnja prilika za radost, dugo potrajati. 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)