Baš na današnji dan – 2. na 3. maj 1992. – dakle, mjese i koji dan nakon međunarodnog priznanja avnojevske ‘Republike Bosne i Hercegovine’, kod mene na adresi: Avenue Molière/Ixelles, sasvim ‘spontano’ se skupilo društvo iz oba DKP S(F)RJ u Briselu – Misije pri EU i Ambasade za Benelux, plus par jugo-novinara.

Po običaju, sadržajan razgovor uz bogatu sofru i fina pića iz nepresušnih diplomatskih izvora te večeri/ranog jutra presjeku dva telefonska poziva (N.B. mobiteli su došli tek nekoliko godina kasnije): poziv prvi, javljaju mi naši iz Sarajeva da je krenuo atak povampirene JNA i njene crne avangarde - ‘bijelih orlova’ - na Predsjedništvo BiH i šire, ali da su naišli na ozbiljan otpor te da se kasarna bivše JNA na Bistriku upravo predaje pod kontrolu domaćih branitelja i da se posada iste sprema na iznuđeni odlazak; poziv drugi, Amira Kapetanović (rah), osobna prevoditeljka predsjedavajućeg Predsjedništva BiH javlja mi da je na Aerodromu Sarajevo (tada pod kontrolom srbo-četničkih ostataka bivše JNA) ‘nasilno zarobljena delegacija Republike BiH’ na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, na povratku sa notornih pregovora u Lisabonu. 

Da ne bude zabune, veli da njena glavna poruka glasi: "Svi očekujemo da u ovoj situaciji, kao naš čovjek u Briselu, alarmiraš koga treba u MVP Belgije i dalje u vrhu EU&NATO i pokažeš zašto te držimo tamo!” 

Naravno, bez zadrške zbog mojih rečenih, nazočnih gostiju (pokazaće se, uskoro bivših cijenjenih kolega), u te sitne sate iza ponoći okrenem privatni telefon tog i tog državnog sekretara u MVP-u Belgije, probudim ga i prenesem mu poruku…

Sutradan, 3. maja, delegacija Republike BiH oslobođena je iz zatočenistva na Aerodromu Sarajevo pa u Lukavici. 

Usput, dogodio se "slučaj Dobrovoljačka" o kojoj se i dan-danas(!?) vode kontroverzne pravne bitke sa transparentnim ciljem da se tragični incidenti konvertuju u propagandni fejk slogan - "svi smo krivi i svi smo žrtve u tom nesretnom 51 kontra 49 posto građansko-vjerskom ratu".  

Ratu koji je zapravo bio brat onima koji su rat dogovorili, a rata nisu izbliza ni vidjeli. Ili ako jesu, danas, nakon svih tih godina, ne vjeruju svojim očima.

Zato ovom prigodom, kada "političko Sarajevo" komemorira događaje kojima je otpočela brutalna agresija na ovu zemlju - punopravnu članicu UN-a u srcu mirnodopske Evrope - treba da se ponovo pogleda u ogledalo. Potom, da u najkraćem roku - obiljem raspoloživih dokaza iznad razumne sumnje - privede kraju ovu skarednu pravnu farsu umjesto teroriziranja u namještenim sudskim procesima - dostojno nagradi svoje heroje.

Treći ‘konzekventan’ telefonski poziv iz Sarajeva pod opsadom je uslijedio nešto kasnije iste ‘92. Komšije iz ulice Avde Jabučice na Gorici javljaju da je moj stan na broju 36/IV (penthouse s pogledom koji sam dobio od mojih roditelja kao vjenčani poklon/namješten pobjedničkim garniturama – spavaća soba ‘Afrodita’, dnevna soba ‘Venecija’ etc, sa zadnjeg tradicionalnog sajma namještaja na Skenderiji), jedan jedini u rečenoj ulici pogođen i totalno razrušen preciznim projektilom sa notornih artiljeriskih položaja agresorske vojske ‘strateški’ raspoređenih tada i tada po brdima oko Sarajeva. Sve prema master planu ‘davljenja Sarajeva’. 

Srećom, tog dana nikoga nije bilo tamo.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)