„Hiljadu i jedna noć“ je monumentalno književno djelo. To je općepoznata stvar. Međutim, malo ljudi zna da je ona istovremeno i proces. Naime, porijeklo njene forme je u antičkoj sanskritskoj Indiji; zatim se u usmenoj predaji prenosila i obogaćivala stotinama godina u civilizacijski i kulturalno prezreloj Perziji, potom u zenitnom razdoblju abbasidskog Bagdada, da bi – nakon toga veličanstvena i jedinstvena pohoda – bila zapisana u Egiptu, u podnožju vječnih i njoj primjerenih Piramida krajem 15. vijeka. 

Još manje ljudi zna da taj veličanstveni proces i danas traje: i danas se u libanskome gorju obogaćuje u usmenoj predaji, a imao sam izuzetnu sreću sedamdesetih godina 20. vijeka lično gledati i slušati u megapolisu Kairu, nadomak jedinstvena Univerziteta al-Azhara, kako slijepi pripovjedač na ulici kazuje Šeherzadine priče slušaocima koji tu, u tome nadrealnom prostoru, sjede i piju čaj, slušaju pripovjedača koji zalupa svojim štapom ako osjeti da je slušaocima na trenutak popustila pažnja.
(Ah, to Kairo kome su čuda dosuđena, u kome je sve moguće… U kome je i  sāmō nebo nadohvat ruke!)

Šeherzadina volšebnost prenijela se i u moje iskustvo u vezi s prijenosom/prijevodom toga djela u bosanski jezik – sa obrtima gotovo dostojnim Šeherzadinoga majstorstva. Moj prijevod (valjano je reći i: prijenos) toga monumenta jedini je do sada njegov integralni prijevod s arapskog na bosanski/hrvatski/srpski/crnogorski jezik. U tome je njegova osobenost. 

Bijaše to nadrealno nadmetanje Erosa i Tanatosa, uz besramnu ravnodušnost velikoga svijeta. (Nije li to bila najava današnje Gazze?!)

Radio sam ga u Sarajevu u vrijeme srpske opsade i zlikovačkog ubijanja Grada, pod granatama i snajperima, u vrijeme sarajevskog safarija, gladan a sretan ako bih mogao donijeti svojoj nejakoj djeci sumnjivu konzervu ribe ili malo keksa iz vremena Vijetnamskog rata... O tome radu, pod oskudnim svjetlom dimljive „svjetiljke“ načinjene od perle i jestivog ulja, bez struje, pisao sam u predgovoru djelu. Bijaše to nadrealno nadmetanje Erosa i Tanatosa, uz besramnu ravnodušnost velikoga svijeta. (Nije li to bila najava današnje Gazze?!)

Ali – govoreći jezikom Šeherzade – to što si upravo pročitao, čestiti Čitaoče, nije ništa prema onome što ću u nastavku kazivati.
Kada sam ogroman rad najzad okončao (izvornik na mnoštvu stotina strana, jer to je klasični jezik iz 15. vijeka, nema nijednog interpunkcijskog znaka, čak ni tačke, novoga reda...), Fondacija „Soroš“ (tada ju je u Sarajevu vodio prof. Zdravko Grebo) dala mi je 50.000 KM, s tim da taj novac ide uz projekt izdavaču koji se odluči za objavljivanje djela. Dakle, nije to bio autorski honorar. 

Ugovor za izdavanje djela potpisao sam s „Ljiljanom“ čije ime je također dostojno Šeherzadinoga svijeta jer se pokazalo da baš ničega cvjetnoga u sebi nema, da je neizreciva bruka spram vascijeloga biljnoga svijeta. Pored Soroševe donacije koju je preuzeo „Ljiljan“, uzimali su na ime toga projekta i druge drugih donacije te su objavili djelo u četiri toma. Objavljeno je čak u 10.000 kompleta…

Ali – „Hiljadu i jedna noć“ je zaista volšebna.

I u toj priči o „našoj“, o „bošnjačkoj“ Šeherazdi, ima još jedna poenta zapleta kakvom bi Šeherzada u cik zore svoje kazivanje privremeno okončala

„Ljiljan“ koji se u to vrijeme silno razbacivao novcem, kome je dospjelo i 50.000 KM Soroševe donacije, nikada meni, prevodiocu, ni marke honorara nije isplatio, uprkos čvrstome ugovoru. Kada god bih došao direktoru Brdaru, visoko na JAT-ovu neboderu (!), uzimao je olovku uz riječi: „E, Profesore, da vidimo kako ćemo to riješiti...“ Trebalo je vremena da shvatim kakav je to foler bio, kakav je nestvarno formatiran haramija!

No, i u toj priči o „našoj“, o „bošnjačkoj“ Šeherazdi, ima još jedna poenta zapleta kakvom bi Šeherzada u cik zore svoje kazivanje privremeno okončala.
Naime, u „Ljiljanu“ tada bijaše utjecajan i Hadžem Hajdarević koji je Brdarev haramluk i osionost artikulirao na zaista neočekivan način, jer Hadžem u to vrijeme bijaše moj kućni prijatelj. 

Helem, nakon promocije djela u Zagrebu (promotor bijaše i znameniti profesor V. Biti), Hadžem mi u društvu, uz kaficu, veli: „... Budi sretan da smo ti je objavili... Baš si ti zgodan za zaje..t!“ Tu prisutni Zilhad Ključanin bijaše toliko zapanjen tom uvredom da je zamalo fizički nasrnuo na Hadžema.

Onda sam tužio te barabe maskirane cvjetnim imenom simbolom ljiljana (2000. godine). Izvrsno me zastupala advokatica Senada Imamović. Sud je 19. 2. 2003. donio pravosnažnu presudu po kojoj je „Ljiljan“ obavezan da mi isplati 49.000 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. 6. 2000. godine. Međutim, zbog dužine procesa „Ljiljan“ je tada već helać postao i sud mi je ponudio Brdareve, Hadžemove i od druge tamošnje bratije olinjale, uklete stolice i kauče... Naravno, nisam pristao na takvo poniženje, premda bi me, može biti, slijepi pripovjedač u Kairu podstaknuo da to uzmem pa da prodajem, kako bi pripovijest bila baš nepredvidivo čudesna.

Nije li ovo dostojno Šeherzadinih obrta i zapleta, njene čudesne priče?! Ali – proces traje: danas, četvrt vijeka nakon toga izdanja, moja Šeherzada traži novog, čestitoga izdavača

Da li misliš, vrli čitaoče/čestiti care, da je priča tim lopovlukom okončana? 
Nije!

Godine 2003. u Gradu svjetlosti, u Parizu, UNESCO mi dodjeljuje „Sharjah Prize for Arab Culture“, uz koje ide i „dolarski ček“. Da, nagrada mi stiže iz onoga grada u kome je Šeherzada u mehkim orijentalskim papučama prvi put na evropsko tlo kročila – u svilenom prevoditeljskom ruhu Gallanda.

Nije li ovo dostojno Šeherzadinih obrta i zapleta, njene čudesne priče?!
Ali – proces traje: danas, četvrt vijeka nakon toga izdanja, moja Šeherzada traži novog, čestitoga izdavača.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)