Kada se spomene Amila Sulejmanović, obično je prva asocijacija razorni ženski vokal iz pjesme “Volim te još” grupe Valentino, a zatim Goran Ipe Ivandić, neponovljivi i tragično preminuli bubnjar Bijelog dugmeta i njena velika ljubav. Za svega nekoliko godina uspjela je ostaviti neizbrisiv trag na jugoslovenskoj rock sceni osamdesetih, da bi 1988. godine sve ostavila i otišla graditi novi život i karijeru u Londonu. Više nego uspješno.

Prije nekoliko godina je uzburkala javnost objavljivanjem autobiografije “Ključ bubnja Tama”, u kojoj piše o jugoslovenskoj sceni osamdesetih godina, svojoj ljubavi sa Ipetom, ali i položaju žene na tadašnjoj sceni i u jugoslovenskom društvu.

Nakon 35 godina života u Londonu, Amila je odlučila zatvoriti krug te se sa suprugom, nekadašnjim holivudskim producentom, i mačkom vratila u rodno Sarajevo.

Sa Amilom smo razgovarali o jugoslovenskoj sceni osamdesetih, njenoj knjizi i londonskoj karijeri te tamošnjoj sceni osamdesetih i devedesetih godina, ali i budućnosti u Sarajevu.

Razgovarao i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

U Londonu ste proveli više od 30 godina, šta vas je navelo da se vratite i kako vam Sarajevo djeluje nakon toliko godina i rata?

Vratila sam se zato što sam željela. To mi je bila želja već duže vrijeme, nije došlo baš iznenada. Pripremila sam se dobro za taj korak. Također sam i završila sa svojim radnim periodom u Engleskoj. 35 godina sam čekala da se steknu uslovi, a u međuvremenu sam se pripremala, budući da je trebalo dosta organizacije oko prebacivanja stvari i čitavog života u Bosnu i Hercegovinu. I moj muž je to jako želio. On veoma voli Sarajevo. Bio je holivudski producent, radio je na brojnim filmovima, živio po cijelom svijetu i misli da je Sarajevo svjetski grad. Što i ja mislim. 

Jeste li se već uspjeli adaptirati?

Totalno! Ja obožavam Sarajevo, tako da tu i nema nikakvog adaptiranja. Svjetski je i predivan grad, a mi uživamo u malim stvarima - od pijace do koncerata. Sada bar ima raznih sadržaja. Kada sam tek došla, čuveni kanadski psiholog Gabor Mate je držao predavanje. Dok sam bila u Engleskoj, nije bilo šanse da dođem do karata. Ovdje sam samo kupila kartu na Skenderiji i otišla na predavanje. Ukoliko neko iz inostranstva misli da mi ovdje za nečim kaskamo - ne kaskamo. Sarajevo čak ide naprijed. 

Karijeru ste počeli sa Mladenom Pavićem Pavom i braćom Ćeremida u bendu Kazablanka, a onda je došao Valentino i hit "Volim te još". Međutim, bend je učinio sve da vas potisne u stranu. Zašto?

Niko mene nije maknuo u stranu, zapravo su bili jako fini prema meni. Ja sam otpjevala bek vokale, a oni su nastavili dalje sa svojim pjevačem i svojim pravcem. Ja sam imala svog momka Ipeta i, također, nastavila svojim pravcem. To što mene neko nije spomenuo - pa i ne treba da me spominje. Ja sam se sama ukinula i to mi je odgovaralo. Nisam baš neko ko voli da se puno eksponira. Uživam u miru. A što se tiče Kazablanke, oni su bili mlađi od mene godinu dana. Išli su sa mnom u gimnaziju. Imali smo svega jednu probu, a kasnije je to, sa Sašom Lošićem, postao Plavi orkestar. Kada si poznavao te neke ljude kada su još bili djeca, kasnije nemaš osjećaj da su oni postali zvijezde. Mi smo svi bili isti. 

Na turneji po Sovjetskom savezu su vas tamošnje vlasti smatrale špijunom, a navodno je i KGB čak brinuo o dužini vaše suknje. Šta se zapravo dešavalo?

Pa, ja sam prvo nastupila na izboru za pjesmu Evrovizije sa grupom Cod, ali to je bio više revijski orkestar gdje je Enes (Bajramović, op. a.) bio korepetitor. Tada je Lepa Brena nastupila sa pjesmom “Sitnije, Cile, sitnije”, a mi smo se šokirali. To je nama tada izgledalo tako kafanski. Poslije smo otišli na turneju po Sovjetskom savezu. U to doba su nas, koji smo dolazili da pjevamo tamo, sigurno dobrano provjeravali ko smo i šta smo, jesmo li politički podobni, itd. Tamo smo proveli oko šest mjeseci i putovali smo po cijeloj Rusiji. Nekada smo letjeli, a nekada smo se i satima, bez ikakvog razloga, vozili autobusom. Ja sam, budući da sam tek izašla iz gimnazije, a bila sam štreber, voljela geografiju i voljela se praviti pametna, pokazivala okolo i objašnjavala “ovdje se nalazi to, ovdje se nalazi industrija…”, pa mi je naš glavni vodič rekao da sam jugoslovenska Mata Hari. 

Sumnjao je jako na mene: “plava si, žensko si, ima tu nešto”. S njim sam se i najviše družila. Bio je gay, a krio je to od ostalih iz benda. Meni je to odgovaralo. Momci iz benda su se napalili da će preko njega upoznati te božanstvene Ruskinje, međutim - on nas je vodio samo po gay klubovima. To je bio neki njihov underground i paralelni svijet. Momci su se pitali “šta je ovo, gdje god da smo došli, uvijek je bilo neko muško sijelo”. Što je činjenica - bili smo u muškoj kafani, muškom restoranu, pa čak je i cijela jedna plaža bila samo muška. Volođa je stalno slušao i pratio šta mi radimo, a sve su nam instrumente, sem Ipetovih bubnjeva, rastavili, budući da su krali tehnologiju. 

Sarađivali ste sa najvećim imenima jugoslovenske muzičke scene, s kim je bilo najlakše raditi?

Sa svima. Goran (Bregović, op. a.), je, na primjer, bio divan. On stvarno pazi pjevače i sve živo. Jako je pazio žene i, kada smo s njim pjevali, rekao je da pjevamo u nivou pjevača, nije nas potiskivao u stranu. A čula sam grozne priče nekih drugih bek vokala, koji su nastupali sa nekim našim najvećim zvijezdama, kako su ih tjerali negdje iza, nisu im davali da pjevaju te kako su im napravili nekakvu čudnu hijerarhiju. 

Zanimljivo, kada sam nastupala sa Dugmetom u Sava Centru, uključili smo se direktno u dnevnik JRT. A naša Zu (Zumreta Midžić, op. a.) je tada radila u Izvršnom vijeću i slagala im je da ide na bolovanje. Mislila je da niko pojma neće imati, međutim vidjela ju je čitava Jugoslavija. Iznapadali su je kada se vratila, morala se dobrano izvinjavati.

Koliko je bilo teško biti žena u muzičkoj industriji SFRJ?

Vjeruj mi, jako teško. Mislim da je i sada teško. Ja sam digla ruke, jer sam se jednostavno bojala ići na te turneje. Nisam se smjela upustiti. Desilo se par stvari koje su me potakle da se okanim svega toga. Jednostavno - strah. Vidjela sam da je to opasan posao. Ne može sama žena špartati po diskotekama. Imala sam sreću, pa sam imala Ipeta. U par nastupa koje sam imala sama, vidjela sam nagovještaje da će se tu nešto desiti i jednostavno sam sve ukinula. Sanja Doležal je, na primjer, mogla opstati sa Novim fosilima, jer je imala tu infrastrukturu benda. Brena također sa Slatkim grehom. Zana Nimani sa grupom Zana…

Vi ste trebali biti Zana umjesto Zane?

Jesam. Ali zbog jednog videa je Marina Tucaković, koja je u Beogradu odlučivala ko će s kim i šta, presudila da ne budem. Ipe me je doveo tamo i on je zaista želio da pjevam s njima. Možda je i bolje tako. Zapravo jeste. U tom trenutku je bilo grozno i osjećala sam se odbijenom, ali sada im hvala što su me odbili. Svi su me tjerali na narodnjak, a danas vidiš da je narodnjak jedino i ostao.

Vaša solo karijera bila je popriličan zaokret od rock 'n' rolla?

Da, baš je bilo eksperimentalno. “Vampir der Nacht” je bio inspirisan filmom “Nosferatu”, a napisao je Bimbo (Ivica Pinjuh, op. a), koji je napisao i “Kakav divan dan”. U to doba je to bila takva avangarda i konceptualno djelo, da ne znam ni kako da okarakterišem.

Učestvovali ste i u rock opereti "Kreatori i kreature" uz brojna zvučna imena Jugoslavije te dječijoj predstavi "Bubamarin dugi let", kako je došlo do toga?

Mene su stalno zvali u Beograd da radim i sarađujem. U toj opereti mi je Massimo (Savić, op. a.) bio muž, Čavajda je bio momak (Goran Čavajda Čavke, bubnjar Električnog orgazma; op. a.), a pojavljuje se i Jandrlićka (Snežana Jandrlić, op. a.), koja je fenomenalno otpjevala onu “Dolazi zima”. Tu su bili i Zana i Đuro (Branko Đurić, op. a.). Đuro je glumio jalijaša koji napada mene i Massima na kraju. Također su se pojavili i Bora Đorđević i Dejan Cukić. Plejada čitava je bila. Prikazivalo se jako kratko na TV-u, a i to u kasnom terminu. 

U “Bubamarin dugi let” sam samo otpjevala pjesmu “Južni pol”, nisam nastupala u predstavi. Kada je predstava krenula, ja sam već uveliko bila u Londonu. Oni su s tim nastupali i van Jugoslavije. Zvali su me, pa sam bila kada su nastupili u Engleskoj. Jako lijepo je to sve ispalo. Moja bubamara je bila na Južnom polu (smijeh). 

O svojoj vezi sa Ipetom Ivandićem napisali ste knjigu "Ključ bubnja Tama". Uz njega ste se našli u jako teškom periodu njegovog života. Kakav je bio "van radnog vremena", kada nije bio bubnjar Bijelog dugmeta i rock zvijezda?

Ja nisam prošla sa njim kroz njegove najgore periode života, već najbolje. Ja uopće nisam znala ko je Ipe Ivandić i upoznala sam ga u periodu kada je već bio izašao iz zatvora i Goran ga je primio nazad u Dugme. Što je bila nevjerovatna stvar. Zamisli samo - radiš na nekom poslu, zezneš nešto i odeš u zatvor, a ovi te opet prime na posao kad izađeš. Imao je odjednom nevjerovatnu platu i mogao je sebi kupiti stan. Išlo mu je baš super tada i baš tada se srećemo. Samo što je on bio malo tužan i zatamnjen. Ja sam bila mlada, možda mi je bilo 19 godina. Kad ti je 19 godina i upoznaš mladića, ne razumiješ ti psihologiju i ne ideš ti kući pitajući se kako je njemu bilo u Zenici… Njemu je, koliko-toliko, bilo OK. Kako kažu - nije teško biti u zatvoru, teško je biti sa zatvorenicima. Neki Muris ga je jako pazio, imao je čak i svoj bend i svirao u zatvoru. Jednom mi je moj drug, bubnjar iz grupe "Leb i sol", Đuričić (Dragoljub, op. a.), ispričao kako mu je dolazio u posjetu, a Ipe je radio kao konobar. Kao takav konobar se pojavljuje i u spotu za "Lipe cvatu"…

Samo mu Goran nikada nije došao u posjetu…

Zato što je Goran bio ljut na njega i to je sasvim OK. I ja bih isto bila ljuta. Iako Ipe nikada nije bio od nekih narkotika niti se pretjerano drogirao. Možda da je imao par jointa. Koliko ja mogu da razumijem, njima je to bilo namješteno. Desio se Koncert kod Hajdučke česme, gdje se pojavilo 200-300 hiljada ljudi. Zamisli vladati tolikom masom omladine… Ipetu su hašiš našli u bubnjevima, a on uopće nije ni stavio te bubnjeve. Čak je neki truhli hašiš bio u pitanju. No, oko njega su se motali jako čudni likovi, a on uopće nije imao osjećaja da procijeni je li neka osoba OK ili ne. 

Na kraju krajeva, kada se osvrneš na njegov čitav život, uvijek je donosio pogrešne odluke i družio se sa pogrešnim ljudima. Okružio se nekim mitomanima i ljudima koji su mu govorili “ti si super”. Na primjer - Goran Kovačević, koji je želio biti zvijezda, a nije bio zvijezda, zatim Jadranko Lazić i njegov brat, koji je isto bio jako sumnjiv. Oni su u svemu tome učestvovali, ali onda kad se sve desilo - oni su jednostavno isparili iz Sarajeva. Nadrljali su Ranko Boban, Ipe i Goran Kovačević. Ipe je najduže zaglavio - ni zbog čega stvarno. Da li je on stao nekome na žulj, bio s nečijom djevojkom, to nikada neće biti jasno. 

A kada se vratio u Dugme...?

Kada se vratio u Dugme, Goran je bio predivan prema njemu. Čak mu je na koncertima dozvolio da ima i svoj solo. Ljudi su padali u delirij za samo 10 minuta. To je nevjerovatno, a o tome niko ne govori.

Bio je jako šutljiv. On je strijelac, a škorpija mu je u mjesecu, tako da su ti trebala kliješta da izvučeš neke riječi iz njega. Bio je blag i nije ni o kome ništa loše govorio. Volio je sjediti sa Mićom i Tulom (Milić Vukašinović i Amir Bjelanović, op. a.), volio se zajebavati po kafanama. Oni bi sjedili i pili danima. Tula bi ih zabavljao, bio je nevjerovatan u tome. Onda bi se Ipe vratio i pričao o Mićinim dogodovštinama poput hoda na staklu u Skenderiji, itd.

Imao je fantastičnu energiju i snagu te svoj specifičan zvuk bubnjeva, svoje timpane je namještao “labavije”, da “landaraju”, za šta je trebalo biti izuzetno jak da bi se proizveo zvuk. Što se toga tiče - bio je svoj majstor. 

Koliko dugo ste radili na knjizi?

Trebalo mi je godinu i po dana da je napišem. A svaki dan sam pisala. A sada je prevodim na engleski. Moj život u Sarajevu je sada potpuno ispunjen, prevodim to na engleski i to me zabavlja. 

Je li bilo problema sa Ipetovom porodicom oko objavljivanje knjige?

Nije. Ni sa njegovom ženom ili bilo kim. Ona nije nikada ništa rekla. Samo nije htjela da se pravi onaj film “Izgubljeno dugme”. A meni niko ne može zabraniti da pišem o nečemu što je dio mog života, isto kao što je i dio njihovog života. 

Preduhitrili ste raspad SFRJ i već 1988. godine otišli u London. Zašto baš London?

Zato što je muzički centar i što sam mislila da ću se baviti muzikom. Tipični rock ‘n’ roll. Moja mama je bila profesorica engleskog i mi smo bili veliki anglofili. Čitala sam englesku književnost. Voljela sam Williama Blakea, voljela sam njihove umjetnike i poeziju. Nisam otišla kao neki emigrant, otišla sam tamo da se upoznam sa stvarima koje su me jako interesovale. Tamo je bio John Lydon, tamo je bio Malcolm McLaren… Ko se bavio muzikom, želio je biti tamo. A tamo sam upala tačno u trenutku kada su počeli raveovi, tako da poznajem i tu historiju Londona. Partiji su se organizovali u skladištima, ali i u centru grada, npr. na King’s Crossu je bila napuštena zgrada u kojoj su se pravili partiji. Organizatori su ih zvali “pushka party”. Pushka je zapravo naziv jednog indijskog grada. Upoznala sam dosta likova londonske party scene, poput Philipa Sallona. On je bio prijatelj Georgea Michaela i Boy Georgea, a moj momak se družio sa Boy Georgeom i poznavao je čitavo to društvo. 

To je bilo sasvim normalno tada, bilo je jedno drugo vrijeme. Bilo je fenomenalne muzike i fenomenalnih DJ-a. Došlo je bilo nešto novo u muzici i ja sam se naprosto zaljubila bila u techno muziku i naslušala sam se DJ-eva. U Jugoslaviji sam izlazila po diskotekama i partyjima, što sam samo nastavila u Londonu i doktorirala, pa u neko doba i prestala da izlazim. Jedan sam od svjedoka tog Londona i dio te historije. Tu su bili gay klubovi koji su bili super za žene. Nikada mi se ništa nije desili niti mi je dlaka s glave falila. O tome ću tek pisati kada budem radila drugi dio knjige. To se sve dešava krajem osamdesetih i početkom devedesetih, a klubovi su opstali sve do 2000-ih. Nakon toga, popularna muzika postaje sve gora i gora, sve postaje plastično i fabrikovano te jako skupo. Nekada smo izlazili tako što bih imala flašu vode i cijelu noć bih plesala, a sada kad se izađe potreban je koktel od 50-ak KM. Treba se i istrošiti za ulazak na party, dok su prije raveovi bili besplatni.  

1993. godine ste, u Parizu, bili kuma na vjenčanju Gorana Bregovića i Dženane Sudžuke. Kako ste istrpili Emira Kusturicu?

On meni nije ništa puno govorio, zaista. O njemu sam uvijek imala osjećaj da je mizogin, da ne voli žene, tako da nije nešto puno komunicirao sa mnom. Bio je tu, a kao da nije. Nisam ni riječi s njim progovorila. Ja ga se više sjećam sa akademije. Nešto on Ipeta nikad nije mirisao. Sjećam se da mi je jednom rekao za Ipeta “šta taj?”.

Kako je došlo do saradnje sa Jahom Wobbleom i opernog pjevanja?

Wobble je najbolji od svih. Ja sam voljela Public Image Ltd, a moja prijateljica Lulu, koja je bila djevojka od gitariste benda Flesh for Lulu, me dosta upoznavala s muzikom. Jednom je tako stavila ploču “Rising Above Bedlam”. To je Wobbleova prva ploča, gdje je napravio fusion muziku istoka i zapada. Kada sam to čula, rekla sam “ovo je kraj svijeta”. Tako je dobro urađena. Lulu me čula kako pjevam i rekla kako se moram snimiti i poslati mu. To sam i uradila. Namjestila sam kući opremu - mikrofon, pojačalo i sve ostalo što treba da se sam snimiš, snimila i poslala mu. Napisala sam i dugo pismo, esej, zašto to želim baš sa njim. U međuvremenu sam to zaboravila, misleći da nije stiglo, itd. A moja prijateljica Amira Mujaković, iz Tuzle, koja je u London otišla sa 18 godina, bila je tada djevojka, a kasnije i supruga čuvenog direktora PolyGrama, Davida Batesa, koji je radio sa Zeppelinima i još milion drugih bendova. Amira je srela Wobblea na nekoj izložbi i rekla mu kako njena prijateljica iz Bosne super pjeva i obožava ga, a on joj je dao adresu da mu pošaljem. 

Nakon tri mjeseca me nazvao i pitao slažem li se da to iskoristi. To je bila 1995. godina. On je nešto poput East End Williama Blakea, jedan mislilac i filozof koji priča Cockney. Uši su mi otpadale da bih ga razumjela. 

Razmišljate li o nekom muzičkom projektu u Sarajevu, u skorijoj budućnosti?

Ne znam. Trenutno sam jako zauzeta sa ovim prijevodom, a htjela bih da nastavim tamo gdje sam završila. Meni je sada 61 godina i zatvaram svoje stare krugove. Jako je bitno zatvoriti neki svoj krug i vratiti se kući. Sada to sve gledam nekim drugim očima. Voljela bih nastaviti studirati pravo i završiti ga, što i hoću. Sada sam odradila sve, kupili smo i sredili stan, riješili milion dokumenata, položila sam i vozački ispit kod nas...

(DEPO PORTAL/ad)