Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

Krenimo od početka - već pedesetih godina prošlog stoljeća, Jugoslavija je otvorila svoje granice stranim državljanima, a turizam je odmah postao perspektivna privredna grana. Istovremeno, trebalo je omogućiti i pravo na odmor radničkoj klasi, zbog čega nastaju brojna odmarališta duž jadranske obale. Ipak, hoteli i turistički resorti bili su među najuzbudljivijim temama za arhitekte.

- Pripadaju periodima modernije arhitekture i naravno da su oni arhitektonski, manje-više, svi ljepši nego današnji. Najviše ih je, naravno, izgrađeno na jadranskoj obali. Pripadaju tim 'istinskim', internacionalnim, stilovima, koje je Bauhaus uveo, a nakon njega je krenula moderna 60-ih i 70-ih godina. Tada se znalo kako se projektuje i kako se radi. Njihova rekonstrukcija je skupa, što današnji liberalni kapitalizam teško da može prihvatiti kao rješenje. Svaka rekonstrukcija je skuplja od novog objekta, a nama je generalna vodilja društva 'poruši pa vladaj'", objasnila je za DEPO Portal Vedina Babahmetović, višestruko nagrađivana bh. arhitektica, čije ime se našlo i u najnovijoj publikaciji RIBA-e iz Londona “100 Women: Architects in Practice”, a koja obuhvata 100 žena arhitektica iz 79 zemalja cijelog svijeta.

Najveće gradilište u Evropi

I zaista, sa ekspanzijom jugoslovenskog hotelijerstva počeo je nastajati i problem koji će ga kasnije i progutati - apartmanizacija. Već od sedamdesetih godina se jadranska obala polako počela pretvarati u kontinuirani apartman, što se, vremenom, proširilo na kompletan prostor bivše države. Zbog toga danas svjedočimo preoblikovanju modernističkih hotela (onih koji su uspjeli preživjeti tranziciju). Nekada fantastični interijeri nisu više ni nalik izvornim konceptima, praćenim radovima najvećih umjetnika tog doba. Pseudominimalizam i sveopća dosada postali su najveći hit u uređivanju današnjih hotela.

Šezdesetih godina, u tadašnjoj Jugoslaviji i, uglavnom, na Jadranu, postojala su 404 hotela, a već deset godina kasnije 795. U ležajevima to znači da je broj sa 30.879 narastao na 119.543. Većina hotela koje danas poznajemo sagrađeni su u tih desetak godina. Sredinom sedamdesetih krenuo je i najveći investicijski talas u historiji Jugoslavije, a željelo se dokazati da će se ostvariti i više od obećanog te je, u ime ambicija, utrošeno čak 45 milijardi dolara. Jugoslavija je postala najveće gradilište u Evropi, ponavljao je vrh KPJ, no ispostavilo se da smo postali Potemkinova zemlja koja je živjela daleko iznad svojih realnih mogućnosti. 

Ipak, neosporno je da je od polovine šezdesetih do polovine sedamdesetih godina nastala različita, ali fantastična tipologija hotela. Neki od ovih primjera su kompleks hotela Solaris kod Šibenika, hotel Libertas u Dubrovniku, Ambasador u Opatiji, Berulia u Brelama i brojni drugi.

Što se idejnih projekata tiče, ističe se onaj sarajevskog arhitekta i Le Corbusierova učenika Jurja Neidhardta, koji je izazivao uvaženo poimanje “hotela kao hrama”, bio je duboko uronjen u svoju okolinu, s malim dizajnerskim sobama i velikim javnim prostorom, trebao je imitirati prirodu, a sam ga je arhitekt opisao kao “biljku od betona”. Bio je to izuzetno napredan projekt za svoje vrijeme i šteta što nije izveden.

Snažna uloga lokalnih zajednica i sluh za lokalne posebnosti

Za razliku od megalomanskih i bezličnih struktura ostatka socijalističkog svijeta, Jugoslavija je zagovarala hotelsku gradnju koja se prilagođavala pejzažu i specifičnom reljefu mjesta. Išlo se protiv “industrije turizma” a u korist “kulture turizma”. Različite koncepcije komunizma odrazile su se i na arhitekturu - umjesto vertikalnog i centraliziranog, Jugoslaviju je odlikovao decentralizirani, sa jačom ulogom lokalnih zajednica i više sluha za lokalne posebnosti.

Simbolička uloga turizma bila je od esencijalne važnosti te su veliki hoteli odvažnog modernističkog dizajna bili savršen modus da se predstavi i promovira uspjeh politike Nesvrstanih i radikalnog internacionalizma. Turizam je omogućio istraživanje fundamentalnih prostornih aspekata arhitekture kao i odgovarajuća pitanja stila u arhitekturi te mu se u tom smislu može pripisati zasluga da je provocirao i uzrokovao kreativne odgovore prema okolišu i prostoru. Fizička je artikulacija turističkih područja u svim svojim oblicima – od kontrolirane regionalne distribucije turističkih kapaciteta, racionalnog oblikovanja urbaniziranih cjelina, kvalitete arhitektonske artikulacije pa do proizvodnje javne infrastrukture – generirala aktivne, zanimljive i pristupačne okoliše.

Veći dio turističkih projekata je stvorio stepenovane prostore, odnosno svojevrsnu kolektivnu imaginaciju javnog prostora. Tako se održao kontinuitet javnog prostora, između svakodnevnog i privremenog boravišta, budući da su navedeni prostori spontano bili povezani sa dinamikama života lokalne zajednice te su posljedično uveli novu estetiku i nove moderne ideje o okolišu. Tako su se, uz hotele, gradili parkovi, promenade i ostale javne strukture za turiste, ali i za lokalno stanovništvo.

Hoteli za političku elitu

Vrijedi spomenuti i jedan od specifikuma tog doba, kakvi danas više ne postoje, a to su odmarališta namijenjena ljetovanju zatvorenoga tipa, tzv. ljetovanja po protokolu. Radi se o policijskim i vojnim odmaralištima širom jugoslovenske obale.

Primjer takvog odmarališta je hotel Jadran u Tučepima. Hotel je građen od 1948. do 1954. godine kao odmaralište za pripadnike tajne službe Jugoslavije (UDBA-e), a po projektu priznatog međunarodnog arhitekte i učesnika NOB-a Branka Bone. Pretežno su ga gradili njemački ratni zatvorenici, koji su pušteni 1949. godine. U prvim godinama svog postojanja bio je hotel zatvorenog tipa za političku elitu. Imao je ograničeni pristup, a do njega je vodio tek loš makadamski put pa je zbog potrebe transfera izgrađen i mol sa obalne strane. 

Hotel Jadran jedan je od prvih poslijeratnih hotela građen u vrijeme oskudice materijala, kada je primat imalo obnavljanje fabrika i stambenih objekata. Primjer je modernističke arhitekture uklopljene u pejzaž.

I, naravno, Tito…

U priči o hotelima i turizmu u Jugoslaviji, nemoguće je ne spomenuti i Josipa Broza Tita. Titov kult ličnosti je na svojevrstan način promovirao i određen način odmora i turističkog putovanja. Svojim životnim stilom i političkim porukama, Tito je predstavljao turizam kao bitan aspekt društva i države. 

- Turizam i ugostiteljstvo predstavljaju za našu ekonomiku vrlo važnu granu, ne zbog priljeva deviznih sredstava, nego zato što znače neophodnu potrebu pružanja turističko-ugostiteljskih usluga našim građanima - izjavio je jednom prilikom.

Putovanjima po zemljama Nesvrstanih, krstarenjima Galebom te svojom brijunskom rezidencijom, Tito se predstavio kao svjetski putnik koji, nakon teškog i napornog rada uživa u zasluženom odmoru. Istovremeno se, kroz medije, turistima i radnicima predstavljaju bitni lokaliteti Titovog života kao idealna mjesta za odmor, a naglasak je bio i na promociji različitih spomenika, osoba i legendarnih mjesta NOB. Takav “spomen turizam” bio je od velikog značaja u nekadašnjoj državi. 

Ipak, strani gosti su, kao i danas, bili najpoželjniji. Najviše zbog utrke države za devizama, a osnovni razlog bile su stalne poteškoće sa vanjskotrgovinskim bilansom čiji je saldo od 1966. godine bio konstantno u minusu. Tako imamo podatke o prilivu deviza koje 1970. iznose 253,4 miliona američkih dolara koje rastu do 1979. godine, kada malo padaju, a 1980. godine dostižu 1.1 milijardu dolara Najčešća je valuta bila zapadnonjemačka marka (naravno).  

Nakon Titove smrti, komunizam i njegove vrijednosti počinju se urušavati. Marksistička ideologija koja je u središte svog postojanja stavljala rad i radnika izumire, što se automatski osjetilo i u turističkom aspektu. Socijalnog turizma i povoljnih godišnjih odmora u sigurnom okruženju državne organizacije bilo je sve manje. A onda su došle devedesete i smrt SFRJ..