Doba u kome živimo obilježeno je demonijom politike. To je potencijalno tragična odlika našega svijeta općenito, a BiH posebno. Mnogi utjecajni mediji – oni od kojih se očekuje otpor toj demoniji – iznevjerili su vlastitu misiju potčinivši se političkim strukturama i sotonski pritajenim centrima moći, a intelektualna javnost nije ni promukla nego je nijema, oportunistička. 

U svijetu se još i nekako, ponegdje, građanstvo pokušava oduprijeti toj demoniji politike u svijetu, ali zasad bez očiglednih rezultata. Dotle se BiH – još uvijek ranjena, unakažena – prepustila svojim antiliderima, antiherojima koji se mizerno i potpuno neosviješteno podaju bjelosvjetskim licemjerima. 

Artikulirana riječ dostojanstva i vizionarstva gotovo je sasvim usahnula. Stoga je odgovornost za unesrećenost našega i ostalog svijeta naročito na tzv. akademskim elitama.

Društveni i javni angažman intelektualaca uvijek je bio važan, čak dragocjen, posebno u kriznim vremenima kakvo je danas – lokalno i globalno. U svim kulturama, od pamtivijeka, javno oglašavanje učenih i/ili mudrih ljudi bivalo je prepoznato kao izuzetna vrijednost i kao faktor odsudne važnosti za korekciju društvenih nepravdi, devijacija, samovolje, posebno arogancije i česte nekompetentnosti vlastodržaca. 

U tom smislu čuvena je antička grčka parezija – javni istupi (često na trgovima) mudrih ljudi, onih od autoriteta i moralnog integriteta a protiv nasilnosti i nepravičnosti moćnika, pri čemu su ti odvažni ljudi doslovno rizikovali život zastupajući Istinu i Pravdu. Bijaše to herojsko doba, a ovo danas je sve više demonsko. Epska tragedija Palestine najuvjerljivije svjedoči o tome.

U našem vremenu općenito (moderna) parezija je utoliko važnija što je čak i većina medija – također lokalno i globalno – iznevjerila svoju misiju potčinjavajući se nezasitim strukturama finansijske i političke moći. A moć ima prirođeno svojstvo da se ispoljava i dokazuje u nasilnosti, u ekscesima. Taj gubitak neovisnosti medija jest jedna od najtragičnijih pojava našega doba. 

Pri svemu tome kao što rekoh –   veći dio „akademske elite“ pasiviziran je. Naravno, takvi ljudi – bez obzira na stepen obrazovanja, makar i akademici bili – nisu intelektualci budući da je osnovno svojstvo intelektualca, uz obrazovanost, moralni integritet i neodgodiva odvažna javna akcija u interesu univerzalnih vrijednosti, za Vrlinu. Osoba koja to ne čini ne samo da nije intelektualac, nego nije ni slobodna ličnost i nema moralni integritet.

Javni istup za Vrlinu je najviši izraz slobode.

Veoma često, svjedok sam oportunističke kalkulacije mnoštva ljudi koji vlastitu rezignaciju i apatiju „opravdavaju“ riječima kako nikakve intelektualne strategije i akcije ne dopiru do moćnika, da ne vrijedi govoriti, pisati, da je sve uzalud… To je kukavičko potčinjavanje demoniji politike.

Makar i ne bilo neposrednog rezultata, nužno je nastupati u duhu parezije zbog dva temelja razloga. 

Prvo, djelujući javno u interesu humanosti, univerzalnih vrijednosti, Vrline, živim u skladu sa svojim bićem, u punoj oslobođenosti. 

Drugo, zalažući se za slobodu i dostojanstvo svoje zemlje, svih njenih ljudi, zalažem se za univerzalne vrijednosti humanosti i kosmopolitizma. 

Uostalom, moja zemlja to zna i ona to cijeni, uprkos privremenoj osionosti i moralnoj zapuštenosti, primitivizmu i omamljenosti moćnika. Zar to nije dovoljno snažna motivacija; nije li to neodgodivi poriv?!

Najzad, i pred Boga valja svijetla obraza stati.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)