Piše: Goran MILANOVIĆ

Ovogodišnji Martovski festival u Beogradu nudi brojne nove filmske premijere i događaje, ali jedan će izgleda biti poseban. Istinski zaljubljenici u sedmu umjetnost s nestrpljenjem očekuju častan trenutak kada će slaviti životno djelo reditelja Lordana Zafranovića. Njegovo ime, kao što se čini, zauzima središnje mjesto u ovogodišnjem programu – organizatori će mu dodijeliti nagradu za životno djelo. Zafranović je to sigurno zaslužio, ali ga sigurno očekuju i zbog toga što bi ova godina mogla biti u znaku ovog velikog reditelja.

Jer svi u Srbiji, ali i u regiji, čekaju s nestrpljenjem njegov novi igrani film "Zlatni rez 42: Deca Kozare", koji bi se ove godine trebao pojaviti na festivalima i pred publikom u bioskopima.

Priča oko tog filma je višedecenijska tema u filmskom svijetu Srbije i regije. Lordan i njegov saradnik Arsen Diklić započeli su rad na scenariju prije četiri decenije, a proces stvaranja i snimanja ovog ostvarenja bio je dugotrajan i ispunjen preprekama i odbijanjima od strane filmskih fondova u regionu. Ipak, upornost se isplatila, jer je Lordan nedavno stavio tačku na ovaj projekat, udarivši posljednju klapu filma krajem prošle godine. Ovaj film bavi se stradanjem u logoru Jasenovac, a među članovima glumačke ekipe nalaze se poznata imena kao što su Predrag Miki Manojlović, Anica Dobra, Leon Lučev, Mina Sovtić i mnogi drugi. Premijera se očekuje do kraja ove godine.

Lordanova životna priča započinje na otoku Šolti, u Masnici, gdje se rodio 11. februara 1944. godine. Taj dan su na otok upali Nijemci, pa je sa majkom i bratom bio primoran pobjeći od nemira rata, provodeći prve godine života u izbjeglištvu u El Šatu na Sinaju. Ta priča o odrastanju u ratnom vihoru samo je uvod u avanturu životnu i filmsku priču.

Od Šolte do Visa i Barija, pa do Aleksandrije i El Šata

- Imao sam samo mjesec dana kada me majka Mare u jednoj kutiji ponijela na daleki put u El Šat, u partizanski zbijeg, a za ručicu je vodila i mog starijeg brata Zdenka. Danima smo putovali od Šolte do Visa i Barija, a zatim do Aleksandrije i El Šata, i pravo je čudo da sam kao tako mala beba na tom putu ostao živ. Ulazeći jednom u brod, Mare je pala preko kutije u kojoj me nosila. Mislila je da sam mrtav, nisam davao nikakve znakove života. Govorili su joj: mali ti je umro, mali ti je umro, no ja sam nakon sat vremena oživio. Kada smo krenuli sa Šolte, temperatura je bila oko nule, a kada smo stigli u Afriku, u El Šat, plus pedeset! Tako se kalio čelik - ispričao je.

Nakon rata, porodica se vratila u Split, gdje je Lordan proveo djetinjstvo i završio Pomorsku školu. Ali ljubav prema filmu bila je jača od svih drugih ljubavi. Zafranović je već od najranijih mladalačkih dana bio zainteresovan za filmsku umjetnost. Od početka 60-ih kao šesnaestogodišnjak počinje da snima amaterske eksperimentalne filmove. Već sa nepunih 18 godina, napravio je prvi kratki igrani film „Nedjelja“, za koji je dobio niz nagrada, uključujući prvu nagradu na Jugoslovenskom festivalu amaterskog filma u Sarajevu. 

Diplomirao je književnost i likovnu umjetnost na Visokoj pedagoškoj akademiji u Splitu, a potom 1971. filmsku režiju na Filmskoj akademiji u Pragu, u klasi „oskarovca“ Elmara Klosa. Magistar je režije. Pripadao je čuvenoj „praškoj filmskoj školi“, koja je od sedamdesetih obilježila povijest YU filma, pored njega su tu još bili Goran Marković, Srđan Karanović, Goran Paskaljević, Emir Kusturica…

Po povratku sa studija, Lordan se odmah našao u sukobu s vlastima u Zagrebu zbog podrške filmu "Teroristi" Krste Škanate i bio je privremeno obustavljen s projektima. Na poziv čuvenog pisca i urednika Filipa Davida i urednice Zore Korač, uspostavio je saradnju s Televizijom Beograd.

- Otišao sam i napravio dva filma - "Zov predgrađa" s Borisom Dvornikom, za koji sam dobio prvu međunarodnu nagradu i 6.000 ondašnjih njemačkih maraka, što je bila fenomenalna lova (smijeh), te film "Ubistvo u noćnom vozu" sa Slobodanom Perovićem i Draganom Nikolićem u glavnim ulogama - objašnjavao je u jednom intervju.

Ratna trilogija

Svojevrsnu ratnu trilogiju započinje 1978. filmom "Okupacija u 26 slika", koji je nagrađen „Zlatnom arenom“ u Puli.

- Od svih mojih filmova najviše se do današnjih dana spominje "Okupacija u 26 slika". Na kritike bez ikakvog osnova, politički obojene i vrlo ružne, morao sam odgovoriti posebnim filmom ("Slobodna interpretacija – dokumentarni film") i pokazati da se sve to o čemu govorim u "Okupaciji" dogodilo, da to nisam izmislio, što neki do danas tvrde. U "izmišljenom" je autobusu bio i otac velikog glumca Izeta Hajdarhodžića. Izet je kao dječak trčao da traži oca tamo gdje su ubijeni bačeni i našao je samo komad njegove pidžame (u pidžami je odveden iz kuće) i cigarete u džepu - govorio je često u medijima.

"Okupacija" je obišla čitav svijet. Film je prodat u 30 zemalja. U Cannesu je bio uvršten u konkurenciju među dvadeset najboljih filmova i to u godini u kojoj su za nagrade konkurirala i tako velika imena kao što su Fellini, Coppola, Končalovski. U Parizu je, na primjer, film u udarnim kinima igrao šest mjeseci. U Beogradu ga je gledalo 700.000 ljudi, a u Zagrebu 250.000.

Preostala dva dijela trilogije su "Pad Italije" (1981, Zlatna arena u Puli) i "Večernja zvona" (1986. nagrada za režiju u Puli).

Filmovi o Drugom svjetskom ratu, nagrađivani i priznati širom svijeta, istovremeno su izazivali kontroverze i političke napade u njegovoj rodnoj Hrvatskoj.

Neprijatelj hrvatskog naroda

Zafranović se suočio sa političkim pritiscima i prijetnjama zbog filma "Krv i pepeo Jasenovca" iz 1985. godine, koji je izazvao burne reakcije i označio ga kao neprijatelja hrvatskog naroda. Franjo Tuđman, dok još nije bio na vlasti, napao je film i stavio ga u svoje knjige kao neprijatelja hrvatskog naroda. Zbog toga je, po dolasku Tuđmana na vlast, morao praktično pobjeći iz Hrvatske.

Ali, nisu samo ratne i historijske teme bile na njegovom rediteljskom meniju. Imamo tu i suptilnu dalmatinsku dramu "Nedjelju", strastvene drame "Muke po Mati" i "Ujed anđela", pa čak i za tadašnju jugoslavensku javnost - sablasni erotski film "Aloa, praznik kurvi" sa Nedom Arnerić u glavnoj ulozi. Zafranović je uvijek bio čovjek filmske provokacije – bez obzira da li je riječ o historijskim traumama ovih prostora ili erotici.

Zafranović je snimio mnogo filmova, ali danas ima još više onih nesnimljenih. Jedan od tih je i "Miss Sarajevo", o čuvenom izboru ljepote u opsednutom Sarajevu. Dok čekamo premijeru "Zlatnog reza 42: Deca Kozare", ostaje pitanje da li će ovaj film biti Lordanov posljednji „zlatni rez“ na filmu. Jedno je sigurno - sa Zafranovićem i njegovim filmovima nikada nije dosadno, sigurno neće biti ni sada.

(DEPO PORTAL/ad)