Piše: Goran MILANOVIĆ

Iako nije bio jedan od onih filmova o kojima se puno pisalo protekle godine, (zakašnjelo) gledanje filma „Praznik praznine“ scenariste i reditelja Jasmina Durakovića nudi niz iznenađenja. Njegovi raniji filmovi, naročito „Nafaka“ (2026) i „Sevdah za Karima“ (2010), znatno su odudarali od vladajuće matrice filmova nastalih nakon raspada Jugoslavije i rata devedesetih. „Nafaka“ je bila raskošno producirana priča koja je hrabro pokazala drugo lice rata u opkoljenom Sarajevu i prvih godina mira, urađena u dramaturško-filmskom ključu američkog filma sedamdesetih, ali i na nasljeđu estetike koja se veže uz filmove Emira Kusturice. „Sevdah za Karima“ bila je, opet, samozatajna noir ljubavna drama o poratnom Sarajevu. Osim zanimljivog filmskog postupka, ovi filmovi nisu trčali za velikim temama bosanskog rata i njegovim posljedicama i zato nisu bili, za razliku od nekih drugih filmova i autora, zanimljivi za velike svjetske festivale. Njegov manje poznat film „Ja sam iz Krajine, zemlje kestena“ (2013) bio je historijska posveta Krajini, dok je solidna međunarodna koprodukcija „The Final Barrier“ (2016) o balkanskoj izbjegličkoj ruti ostala izvan radara filmske javnosti u regiji.

Film „Praznik praznine“ je Durakovićev povratak svojim dominantnim filmskim temama, a to je sudbina čovjeka u svijetu bez kompasa i univerzalnih vrijednosti. Upravo je takav glavni junak ovoga filma – Sado, bivši novinar i pisac, sada pasivni posmatrač svijeta koji se nalazi u ubrzanoj tranziciji sa zasad nepoznatim krajem. Priča filma ga prati od trenutka kada napušta suprugu i sina i doseljava u mali stan u sarajevskom naselju Grbavica. Sve je izgubio osim knjiga. Zato želi da pronađe i knjige koje je pozajmljivao drugima u svome prošlom životu. Ta potraga za knjigama je u filmu put na kojem upoznajemo Sada i njegovu prošlost. Tu je mlada studentica Maja (Ena Kurtalić) na stranputici života sa kojom Sado uspostavlja prvo seksualni, a nakon toga i emotivni odnos. Njemu ne treba puno – ja sam, kako sam kaže u filmu, usamljeni pas kojem treba samo kap ljubavi.

Pored ove individualne priče, film nudi i žestok i dosad neviđen prikaz političkih i društvenih prilika o korupciji, uništavanju historijskih kompleksa poput čuvene Skenderije, destrukciji postojećih kulturnih modela i islamizaciji u današnjem Sarajevu, što filmu daje novu dimenziju s primjesama onoga što smo u nekadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji zvali „crni talas“. To autor podcrtava na samom početku filma kada glavni junak, kojeg vrlo decentno igra veliki bosanski glumac Senad Bašić, izlazi iz vanjskog klozeta koji neodoljivo podsjeća na onaj iz filma Žike Pavlovića „Kad budem mrtav i beo“, ali i preko ubacivanja u igranu strukturu filma stvarno predstavljanje djela jednog od najvećih imena „crnog talasa“ Bore Ćosića na festivalu književnosti „Bookstan“.

I upravo tu leži najveća kvaka ovoga filma. Pored fikcionalnih junaka, u priči se pojavljuju oni koji igraju sami sebe. Pored Ćosića, tu je balerina iz Narodnog pozorišta, lokalni novinar iz kulture, ali i čuveni konceptualni umjetnik svjetskog glasa Jusuf Hadžifezović, koji su galeriji Charlama tokom filma više puta izvodili svoje performanse, kojima film duguje i svoj naziv. I taman kada pomislite da je ovo ukupna postavka filma, on naglo, negdje od svoje polovine, postaje krimić u kojem se broj mrtvih počinje da uvećava, što nužno dovodi do pojave, kako to pravila žanra nalažu, policijskog istražitelja. To filmu daje novi zamah, priča sve bolje teče ka svom do samog kraja nepredvidivom završetku. Gotovo je antologijska scena u kojoj istražitelj (briljantna uloga nedavno preminulog Mirsada Tuke) u Sadinom stanu preko knjiga rješava slučaj.

Možda je najveća vrlina upravo taj prijelaz iz drame i realnosti života u njemu u stilski jezik krimi žanra. Reditelj je to riješio suptilnom upotrebom muzike (Toni Lovrić) koja je u jednom dijelu minimalistička i u funkciji praćenja unutrašnjeg stanja glavnog junaka, a u drugom dijelu stilsko sredstvo žanra kojim se naglašava dramatičnost same priče. Sve ovo film čini, uz filmove hrvatskog reditelja Zorana Tadića iz osamdesetih godina prošlog vijeka, jednim od najboljih žanrovskih filmova ove vrste na prostorima bivše Jugoslavije.

Iako mu se može naći i poneka mana, film „Praznik praznine“ Jasmina Durakovića je u svojoj cjelini mali, ali veliki film bosansko-hercegovačke i regionalne kinematografije.

(BL/gm)