Izvor: Fotovideoinfo.com
Piše: Zoran Udovičić
Sjetio sam se dva događaja zbog kojih sam bio veoma ponosan na Sarajevo. Negdje 1997. godine našao sam se u jednom malom kineskom restoranu na Sent Mišelu u Parizu. Služio nas je mlad konobar, Kinez, i osluškujući naš razgovor pokušao da odgonetne odakle smo: „Rus, Čeh?“, pogađao je, a mi smo spomenuli «Bosna, Sarajevo…» «Sarajevo!“, uzviknuo je, «dum, dum… Valter brani Sarajevo…!», završio je ushićeno i to na našem jeziku. Popričali smo, koliko je imao vremena ljubopitljivi Kinez, i čuli da je dvanaest puta gledao ovaj kultni film prije nego što se iz Kine uputio za Pariz.
Drugi susret imao sam sa Polom Petrićem iz Santa Barbare, Kalifornija, u avionu na letu iz Pariza do Zagreba. Pol je potomak dalmatinskih ribara, iseljenika u Ameriku. Išao je da vidi mjesto gdje mu se rodio otac, u Komižu na otoku Visu. U avionu su nas sprijateljile priče iz moje knige o Visu i sjećanja njegovog oca. Vidjeli smo se ponovo iduće godine, u ljeto 2004. Jurio je preko rive da me sustigne i sav ushićen pokazivao jednu fotografiju istrgnutu iz nekog časopisa. Na njoj je bila čuvena maskota Zimske olimpijade u Sarajevu – Vučko. Bilo je to dakle 20 godina nakon Olimpijade u Sarajevu , ali je u mnogim američkim kućama Vučko još bio prisutan, na starim kalendarima, na posterima u kuhinji, pa i u albumima.
Bio sam ponosan na Sarajevo i sarajevsku Olimpijadu.
U vrijeme Olimpijade u Sarajevu bio sam direktor Direkcije Jugoslovenske radio televizije za tv i radio pokrivanje ZOI 84. Ispričaću kako smo spremali i izveli najveći programsko-produkcioni i trehnički radio-televizijski poduhvat tog vremena na jednoj zimskoj olimpijadi.
Olimpijada je uspješno izvedena u Sarajevu, ali ne zato što je Sarajevo tada imalo neku nadnaravnu moć, bogatstvo i snagu, nesvakidašnje znanje i stručnost, iskustvo, rutinu, već zato što je Sarajevo imalo kritičnu masu vizionarstva, hrabrosti, entuzijazma, malih ali obećavajućih resursa u svim domenima organizovanja ovakvog događaja. Ta kritična masa je bila u stanju da oko sebe okupi svo potrebno znanje, sve sposobnosti, svo iskustvo i sav entuzijazam stručnjaka i sportskih radnika ondašnje Jugoslavije i da sa njima realizuje poduhvat snova. Treba se ponositi time što je Sarajevo u to vrijeme raspolagalo sa tom sinergijom. U tom i takvom ambijentu pripremali smo i realizovali i radio i tv pokrivanje Olimpijade.
Olimpijada – šansa elektronskih medija
Zimska olimpijada dovela je u Sarajevo iz svijeta cijelu armiju ljudi sa radija i televizije. Za svakog od blizu šest hiljada RTV poslenika Olimpijada je bila izazov, nesvakidašnji radni zadatak i šansa koja se tako lako ne ispušta iz ruku. Da olimpijski program nije rutinski zadatak potvrđuje ne samo kolosalna koncentracija tehnike i brojnost ljudi koji je koriste, već taj stalno prisutni profesionalni poriv da se pred milionskim auditorijem oproba nešto novo i pokaže nešto originalnije nego što su prethodnici uspjeli.
Vjerovatno s pravom treba ustvrditi da nema većeg i masovnijeg festivala televizije i radija od programa koji se svakodnevno tokom dvanaest dana priprema i upućuje sa olimpijskih borilišta, iz šire regije takmičenja, iz grada koji živi posebnim životom. Tako je bilo i u Sarajevu.
Na snježne planine iznad grada propela su se najmodernija čuda elektronske tehnike tog vremena – 22 reportažna kola, koja su par dana ranije gotovo u paradnom «maršu» ušla u Sarajevo iz svih krajeva Jugoslavije; zatim 106 najmodernijih tv kamera, 29 magnetoskopa, sedam radio reportažnih kola… U Zetru i Skenderiju uselili su se kompletni TV i radio studiji. Iz Međunarodnog RTV centra u eter su krenula tri paralelna TV programa i mnoštvo TV i radio izvještaja. Na borilištima je osigurano 526 reporterskih mjesta za radio i TV izvještače.
Sistemom veza Jugoslovenske radio-televizije, poštanskim linijama i satelitima, sa vlastitog satelitskog predajnika ispred RTV centra i iz Državnog satelitskog centra u Ivanjici, slika i riječ sa sarajevske Olimpijade prošli su svijetom. Preko dvije i po milijarde ljudi vidjeli su i čuli signal sa sarajevske Olimpijade. Za to je zaslužno preko 2000 radnika Radio televizije Sarajevo i drugih RTV centara u Jugoslaviji, od toga 650 inžinjera, tehničara, novinara, producenata, organizatora, kablomana, vozača i drugih radnika koji su operativno izveli olimpijsku produkciju i program.
Dvanaest dana na ekranima i radio aparatima u milionima domova širom svijeta Olimpijada je bila važan, a ponekad i dominantan sadržaj. Brojna su svjedočanstva o tome.
Arlet Barle, tipična Amerikanka iz Santa Monike, cijeli sat putuje svojim automobilom do jednog ureda u Los Anđelesu. Radio sluša uglavnom u kolima. Uz vijesti o saobraćaju i hit-muziku, u februaru je redovno slušala jutarnje izvještaje i prenose iz Sarajeva. Kad je završila Olimpijada, napisala je: „U toku dvije sedmice ovaj svijet je bio ljepše mjesto života. Moja porodica je uživala u TV prenosima. Propustili smo nekoliko sati od cijelog pokrivanja, ali smo sve snimili i opet gledali“.
Mićo i Stojanka Stanić posmatrali su svečano otvaranje Igara u Australiji. „Ovdje, u dalekoj Australiji“, napisali su odmah poslije svečanog otvaranja Igara, „svi smo plakali kada je hor pjevao ‘Hajde da se družimo’. Molim vas, pošaljite nam tekst pjesme ‘Ko dobije nek’ se raduje, a ko gubi nek’ ne tuguje'“. Iz naše ambasade u Tokiju stiglo je pismo: „Kad je završen TV prenos, a trajao je do pred ponoć, odjedanput su počeli da zvone telefoni. Japanci su nam čestitali, neki čak sa udaljenih pacifičkih otoka. Svi nas ovih dana pitaju za Sarajevo. Japanci su otkrili grad i zemlju o kojoj su do sada malo čuli.“ A sa dalekog pacifičkog prostranstva, kratko i racionalno, kako je to uobičajeno u pomorskim radio vezama, stigla je poruka: „Svi smo uz radio. Čestitamo!“
I tako je svako pred svojim ekranom i svojim radio aparatom stekao lični sud o događajima na sarajevskoj Olimpijadi. Potpuno je izvjesno da slika i riječ sa nje nisu bili puka informacija, pa ni ugođaj koji samo upotpunjuje svakodnevnicu, već i subjektivni, a zatim širi društveni motiv za spoznaju novih sportskih dometa, za igru mašte, za sne o dalekim putovanjima i novim krajevima, za život, ljepote, snagu i mogućnosti ljudi izvan kruga u kom se svaki dan susreću, za razbijanje predrasuda i otkrivanje novih vrijednosti našeg svijeta, za trenutke dobrog raspoloženja koje je svima potrebno. Postići bar jednu od ovih vrjednota, posebno na televiziji, znači ispuniti veliki dio zadatka koji su pred sebe postavili moderni mediji.
Sve je spremno, čekamo snijeg!
Sve je počelo 18. maja 1978. Vizija nekolicine sarajevskih entuzijasta se poslije nekoliko godina ostvarila. Našao sam se na putu između Livna i Kupresa, na Kupreškom polju, kad je odjedanput program Radio Sarajeva prekinut i čuo sam ushićeni, egzaltirajući povik kolege Nikole Bilića, kasnije vjernog hroničara Olimpijade: „Javljam se iz Atine…Sarajevo je dobilo Olimpijadu!“ Tog dana Međunarodni olimpijski komitet je donio odluku.
Započeo je veliki posao. RTV Sarajevo je sklopila sporazum sa jugoslovenskim RTV stanicama odnosno JRT, o zajedničkom radu na pripremama ZOI 84. Desetine inžinjera, reditelja, kamermana i producenata je krenulo da se osposobljava za ovaj posao na seminarima i treninzima u zemlji, ali i na olimpijadama koje su slijedile. Otac tih priprema bio je legendarni Beno Hvala, iz RTV Ljubljana, evropski stručnjak za prenose skokova. 1982. godine počela je i izgradnja druge faze RTV doma u Sarajevu, koja je bila namijenjena za Međunarodni olimpijski RTV centar, u to vrijneme najmnoderniji RTV pogon na Balkanu.
RTV Sarajevo i jugoslovenske radio i TV stanice preuzele su obavezu da osiguraju TV i radio signal za 50 TV mreža koje su pokrivale gotovo cijeli svijet: EBU sa 33 članice, američki ABC za šest nacionalnih mreža, OIRT za 6 nacionalnih mreža (OIRT – RTV organizacija socijalističkih zemalja), Japan, Australija i Novi Zeland, Južna Koreja. Organizacioni komitet ZOI 84 je putem Jugoslovenske RTV ostvario prihod od 100 miliona tadašnjih američkih dolara prodajom tv prava. Period od 6 godina priprema, iako sa izvjesnim oscilacijama u intenzitetu, osigurao je da se RTV Sarajevo i Jugoslavenska radio-televizija dobro pripreme, izuče iskustva drugih, osposobe svoje kadrove, projektuju sistem pokrivanja, obezbijede opremu i operativno organizuju.
U decembru 1982. godine pozvao me je Milan Uzelac, nekadašnji generalni direktor RTV Sarajevo, a u to vrijeme zadužen ispred političkog rukovodstva BiH da prati i pomaže pripreme u domenu komunikacija i medija. Uzelac mi je rekao: “Od sutra treba da preuzmeš osnivanje operativnog centra JRT za izvođenje olimpijske operacije. Pripreme u RTSA i JRT sada zahtijevaju maksimalmnu koordiaciju i operativnu organizaciju. Uzmi najbolje stručnjake!“
Već sutradan Izvršni odbor JRT je donio odluku o osnivanju Direkcije za RTV pokrivanje ZOI 84. U Sarajevu sam već imao na raspolaganju grupu vrsnih stručnjaka koji su već četiri godine radili na pripremama: Miroslav Moćinić je vodio izgradnju Međunarodnog RTV centra, Slobodan Radonjić izvrstan programski stručnjak, inženjeri Fahrudin Balvanović, Mladen Uhlik, Čedo Pecelj, Jasna Draženović. Zatekao sam i Zdenku Pregelj, iskusnog međunarodnog koordinatora. Za direktora Međunarodnog RTV centra, koji je trebao da se „useli“ u RTV dom, planirao sam tadašnjeg glavnog urednika TV Sarajevo Besima Cerića. Za šefove ekipa na borilištima, glavne inženjere i reditelje prenosa,svaki centar je dao svoju postavu. Za šefa operativnog centra imenovao sam Benu Hvala. Režija TV prenosa glavne ceremonije otvaranja Olimpijade na Koševu povjerena je Sarajliji Saši Mašiću.
Odabrao sam i konsultante: nekadašnjeg direktora TV Zagreb Tomislava Golubovića, poznatu sportsku novinarku Milku Babović, bivše iskusne urednike TV Beograd i TV Sarajevo Nebojšu Popovića i Muhameda Nuhića i EBU eksperta za zimski olimpizam, Finca, Jarle Hojsetera i istaknutoga znalca modernih televizijskih tehnologija Aleksandra Luja Todorovića. Ostale kadrove u Direkciji, zadužene za buking, press centar i brifing, finansije, organizaciju poslovanja Međunarodniog RTV centra, transport, smještaj i ishranu ekipa izabrao sam među najiskusnijim kadrovima u RTSA i drugim RTV centrima.
Međunarodni RTV centar – montaža satelitskog predajnika
Direkcija za RTV pokrivanje u potpunosti je ekipirana dva mjeseca pred Olimpijadu. RTV centri zaduženi za pojedina borilišta počeli su zaposjedanje borilišta 20. januara 1984. godine. Evo pregleda pokrivanja:
Borilišta u gradu
• Stadion Koševo – ceremonija otvaranja (RTV SARAJEVO )
• Ledena dvorana Zetra – umjetničko klizanje, hokej na ledu, RTV Zgreb )
• Klizalište Zetra – Brzo klizanje (RTV ZAGREB)
• Skenderija – hokej na ledu, proglašenja pobjednika (RTV SKOPLJE)
Borilišta na planinama
• Bjelašnica- muško alpsko skijanje (RTV LJUBLJANA – ABC)
• Jahorina – žensko alpsko skijanje (RTV SARAJEVO – RTV Titograd)
• Igman, Veliko Polje – skijaško trčanje, nordijska kombinacija i biatlon (RTV NOVI SAD)
• Igman, Malo Polje – skijaški skokovi (RTV PRIŠTINA)
• Trebević- bob i sankanje (RTV BEOGRAD)
25. januara 1984. godine svečano je otvoren Međunarodni RTV centar sa kapacitetima za tv i radio podukciju jugoslovenskih programa, sa studijima i režijama za 50 korisnika tv prava, redakcijskim prostorima za iznajmljivajnje, centrom veza, uredima i salama za novinarski centar i brifinge, kompjuterskim centrom, rental –servisom, restoranom i kafeima.
Nastavak teksta i fotografije pogledajte ovdje, a ko je ko bio u četiri JRT za radio i televizijsko pokrivanje ZOI '84. pogledajte u nastavku:
(DEPO PORTAL/ad)