Legendarni glumac Miodrag Petrović Čkalja umro je 2003. godine, u bijedi i siromaštvu.
Čkalja se često žalio kako ga muči samoća. Napušten od kolega, gledajući kako mu prijatelji jedan po jedan umiru, Čkaljin čuveni osmijeh počeo je da blijedi. On je dobio nagradu za životno djelo "Car Konstantin", a tada je u govoru rekao ono što smo odavno zaboravili, piše Blic.
- Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša djeca žive normalno. Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje - rekao je glumac 2002. godine na dodjeli, samo godinu dana pred smrt.
Tom prilikom je izgovorio i rečenicu koja i dalje odzvanja u glavama mnogih.
- Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske - neutješan je bio popularni Čkalja.
Njegova ljubavna priča sa suprugom Dragicom mnogima je sinonim za pravu ljubav. Dragica je svojevremeno medijima otkrila da su sve komšije voljele Čkalju.
- Ponekad je utrčavao u najvećoj gužvi, ali s buketom u rukama. Poslije tri mjeseca, Čkalja mi je donio prsten. Kupio ga je za pedeset dinara kod "Gramaga". Nažalost, u seljakanju iz stana u stan, izgubila sam tu najdragocjeniju uspomenu. U početku našeg braka stanovali smo u namještenoj sobi u Nebojšinoj ulici. Od tada do danas selili smo se pet puta. Za svaki novi komšiluk Čkalja je predstavljao pravu atrakciju. U bilo koje vrijeme zvonili bi na vrata i tražili da ga vide, ili da im da autogram sa slikom - iskreno je u jednom intervju ispričala Dragica.
(DEPO PORTAL/dg)