Debitanstski roman

Održana promocija knjige 'Zlatni geler' bh. književnika Almira Imširevića

Kultura 10.02.24, 16:00h

Održana promocija knjige 'Zlatni geler' bh. književnika Almira Imširevića
“Zlatni geler” je pisan u fragmentima koji za autora kao forma imaju važno mjesto u književnom izrazu, ali i njegovim čitateljskim preferencijama

 


Piše: Ivana Golijanin 
Oslobođenje

 

U Bosanskom kulturnom centru održana je promocija nove knjige, debitantskog romana bosanskohercegovačkog književnika Almira Imširevića pod naslovom „Zlatni geler“.
 

Autor Almir Imširević je publici predstavio kako je izgledao rad na knjizi, objasnio zašto je tek sada odlučio napisati prvi roman, te na koji je način sve priča iz „Zlatnog gelera“ bliska njegovom ličnom iskustvu. Na početku se osvrnuo na sam naslov istakavši anegdotu vezanu za njegov odabir. 


„U pitanju je gotovo anegdota, ako je ono što se dešavalo u ratu može nazivati anegdotom. Naime, prvih mjeseci rata, mi smo u stanu imali akvarij sa ribicama koje su brzo uginule zbog hrane koja je i njima nestala kako i nama, ali one su to lošije podnosile nego mi. A onda smo nakon nekoliko mjeseci na dnu pronašli geler koji je stajao na sredini akvarija, kao neka umjetnička mikroinstalacija. Kroz prozor koji je razvaljen došao je taj geler i nije oštetio staklo i tako je nastala ta interna šala da umjesto zlatne ribice mi sada imamo zlatni geler.“ 


Geler je označio trenutak kada je njemu i njegovoj porodici počeo rat, odredivši tako početak i kraj ne kao objektivnu, datumima određenu pojavu, već kao trenutak koji je za svakoga pojedinačno zauzimao drugačije mjesto i vrijeme.

 

zlatni-geler


„Rat je jako lična stvar, svako ima svoj trenutak, svoj vlastiti početak, a ako ima sreće, onda doživi i kraj rata.“ Roman je podijeljen na osamdeset poglavlja od kojih svaki nosi naziv „geler“ i pripadajući mu redni broj; geler se odnosi i na krhotinu granate ili metka, što je u periodu u kojem se odvija dio romana, bila svakodnevnica glavnog lika – Enkija Durakovića.

 

Imširević se u romanu, s jedne strane opširno zadržava na boravku glavnog junaka na spisateljskoj rezidenciji u Ferney-Voltaireu, njegovim dojmovima mjesta i uticajima koji su ga oblikovali; dok se, sa druge strane, prisjeća opsade Sarajeva, objašnjavajući kako mu se u tuđini rodila nostalgija za koju je do tada vjerovao da je sklonija gastarbajterima, loše obrazovanim i nacionalistima. 


Roman započinje prisjećanjem na očevu smrt, a Enki se vraća u devedeset i drugu godinu kada je upoznao partnericu Iman, zatim se zadržava na svom dolasku u Ferney-Voltaire gdje vrijeme provodi sa Gilom, rediteljem i glumcem koji će režirati predstavu po njegovom tekstu, i Claire koju je upoznao u kafeteriji. Sa Gilom ide na imanje Charlija Chaplina, paraglajding, na mnoge večere i jako ga nervira ga činjenica da se nalazi u gradu u kojem se sve zove Voltaire – pekara, kafana, brijačnica, kino.


 „Zlatni geler“ je pisan u fragmentima koji za autora kao forma imaju važno mjesto u književnom izrazu, ali i njegovim čitateljskim preferencijama.


„Na studiju, u okviru neke vježbe sam odlučio, ne znam iz kog razloga, pisati u fragmentima. U razgovoru sa profesorom sam objasnio sam svoju opsesiju i povezao je sa opsadom Sarajeva. Mnoge knjige koje su se tada pojavljivale su bile u fragmentima. Mnogo meni dragih autora, drugih knjiga, pisane su upravo na taj način. I ja sam taj fenomen spojio sa ovom pričom; ličilo mi je to na pokušaj čuvanja nečega što se lakše čuva kada je u tom obliku, a pronašao sam i vezu sa Svetim knjigama kada sam se odlučio za ovakav pristup.“, naveo je Imširević. „Zlatni geler“ ništa novo ne nudi na polju formalne strukture romana, niti se autor upustio u književni eksperiment; ovo je intimna ispovijest, skoro pa skup dobro artikulisanih bilješki o spisateljskim blokadama, nostalgiji, jeziku, gradu, ljudima, itd. 


Objasnio je još i da mu je, kao dokazanom dramskom piscu, pisanje romana bio izazov jer je prema tom žanru uvijek imao određeno strahopoštovanje, te je naveo i brojne književne uticaje koji su svoje mjesto našli u „Zlatnom geleru“. 


„Ono čime se služim i u dramama i u prozi jeste oslanjanje na druge autore. Ja od toga ne bježim, a komunikacija s njima mi na tom nivou izgleda potpuno prirodno. Ovaj roman ne bi postojao bez bar pet drugih meni važnih knjiga. Tu je Dante, tu je i Umberto Eco. U pitanju je gotovo spisak literature koja daje ključeve za čitanje i ovog romana. To nisu uvijek naslovi koji su meni najvažniji, niti oni koje smatram vrhunskom književnosti. Konkretno, jedna od poveznica koju je lako pronaći jeste ona sa Epom o Gilgamešu. Glavni junak se zove Enes Duraković, a njegov prijatelj, a ovo jeste priča, između ostalog, i o prijateljstvu, Amerikanac imena Gil. Pažljivi čitalac lako prepozna Enkidua i Gilgameša.“, istakao je.


Imširević se još osvrnuo i na autobiografske dijelove romana koji su svakako svoje mjesto našli u priči glavnog junaka koji se pokušava snaći na drugom prostoru i u drugom jeziku. U Ferney-Voltaireu provodi taman toliko vremena da u njegovom liku možemo prepoznati opoziciju kulturnog prilagođavanja/odbijanja. Taj gradić u njegovoj svijesti određuje Sarajevo kao mjesto najsnažnije identifikacije njegove ličnosti. 


„Sarajevo je, može to zvučati patetično ili ne, jedino mjesto iz kojeg ne vidim jasno taj grad. Meni je odlazak u Francusku pomogao da bolje sagledam Sarajevo i da o njemu razmišljam na drugi način. I taj odnos prema vlastitom jeziku se iskristalizirao bivajući u drugom jeziku. Moj odnos prema nostalgiji se izgradio u Francuskoj.“, zaključio je Almir Imširević. 

 

(DEPO PORTAL/dg)

BLIN
KOMENTARI