Svakog 5. februara i 27. maja kada nas svijest i podsvijest podsjeća na velike zločine u nizu koji su potresli ratno Sarajevo i svijet prisjetim se velikog majstora kamere Dževada Čolakovića. Roji se u meni tada bezbroj pitanja, ali mi umjetnik objektiva do posljednjeg daha u dalekoj Barceloni nije želio o tim kadrovima ni slova reći.

Želio sam sam doznati kako se osjećao gospodar video slika, što je nekada davno hodoljubio sa Zukom Džumhurom i Mirzom Idrizovićem, kada je pred sobom, pred svojom blendom, svjetlom imao prizore od kojih se ledi krv, puca srce, drhti ruka. Svugdje oko njega leševi, ranjeni ljudi. U trenu je nestalo više od 100 Sarajlija na jednom ratnom pazaru, koji je donosio iluziju mirnodopske pijace Markale, i u jadnom redu za hljeb u nekadašnjoj ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji.

Kako je bilo sve to obuhvati kadrovima, okretanjima kamere lijevo, desno, gore, dole? Zumirati? Približiti svijetu okularom kamere TV Sarajevo najpotresnije video slike koje su uzdrmale planetu. I to ne jednom nego nevjerovatno reprizno. Stigla je Cakana, kako su ga kolege i prijatelji zvali, najveća novinarska, reporterska sreća. Biti na licu mjesta u pravom trenutku i prvi na cijelom svijetu snimati kadrove za koje će poslije otimati sve najveće TV mreže i cijela lepeza raznih medija. Da je tada bio Amerikanac, Englez, ili neki zapadni novinar sigurno bi bio ovjenčan Pulicerovom nagradom. Umjesto snimateljske sreće stigla ga je najveća ljudska nesreća. Težina sjećanja, boli, sanjanja kadrova koje je gledao kroz hladno oko kamere. 

Sigurno je još teže bilo kada je godinama poslije slušao od onih zločinaca sa Pala, Banja Luke, Beograda da su pokolji u epicentru Sarajeva bili naručeni od strane muslimana i da je snimatelj tu na licu mjesta bio po nalogu Alije Izetbegovića i njegove vlade?

Slično kao o masakrima 27. maja 1992. godine i petog februara1994. iz raznih centara i dalje dolaze tvrdnje da je i nezamislivi zločin nad mladima Tuzle 25. maja 1995. naručen od strane Armije BiH.

Od snimaka što su slomili srca svijeta Dževad Čolaković pokušao je pobjeći na sunčani jug Evrope. Da li je uspio uteći i od tmurnih oblaka sjećanja što su ponovo svakog 27. maja i 5. februara navirala filmskom brzinom koja je bila njegov život? Duboko žalim što mi nije otvorio dušu, otkopao zabetonirane riječi. Ispričao storiju vrijednu Pulitzera. Ovako, ta priča bila je duboko u njemu. Da ga muči, proganja do konačnog smiraja. Dajući tako priliku mnogima u Rajvosa i svijetu da se i danas kite autorstvom njegovih povijesnih snimaka ljudskog barbarstva i zločina.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/jk)