Ne vidim često u bh. novinama ovakvu smrtovnicu. Zasijala velika petokraka kao u danima naše mladosti i sjećanja na najbolji dio života mnogih od nas. Zato pažljivije pogledam i odmah mi se u glavi počne vrtiti film što me vraća više od šezdeset godina unatrag.

… Stadion Koševo moje mladosti ostao je u jakom bordo sjećanju. Lijepe uspomene začinjene su i ponekim slikama kojih se danas stidim. Želio bih ih izbrisati, kada bi to moglo. Poneseni zaraznim žarom navijačke gomile, jedva smo čekali kada će protivnički igrači i sudije na teren. Tada bi nastupila kanonada zvižduka i obavezno gromoglasno skandiranje:

- Sudija, pederu!

Čovjek u, onda obaveznom, crnom dresu još prije prvog piska bio je na meti. Mogao ga je psovati, vrijeđati ko je htio. Da je bio bliži, možda bi bilo i pljuvanja. Jednom sam upitao starije zašto to; odgovor, sa prizvukom čuđenja, rafalno je bio brz:

- Moraš ga prepasti! Nemoj slučajno da nam pisne koju kontra...

Šta ćeš, kud ćeš, kako svi navijači, tu i mali Paja. Sve dok jednog dana na koševsku travu nije istrčao dobri čika Nusret Selimović. Otac Ede, mog druga iz djetinjstva, kojeg sam vazda dobijao u klikerima. Čika Nusret bio je tada, kako su mi govorili, među najboljim na A listi sudija. Uvijek je svirao prvu ligu ondašnje velike zemlje. Gdje on dođe, tu nema foliranja, udaranja. Odmah zviždi penal, pa se ti puši...

Dok je dobijao najbolje ocjene za rad sa pištaljkom, u raji je potiho kružilo da je Selimović malkice naklonjen našem vječnom rivalu Željezničaru. I, naravno, cijela bordo strana skandirala je zato još jače i glasnije – sudija, pederu! Među hiljadama faca, iskrivljenih od mržnje, srdžbe ili pasjaluka, u delirijumu zanosa koji donosi osjećaj da jedino na ovom mjestu mogu raditi i uzvikivati što ih je volja, a da ih ne stigne kazna iz mjesne zajednice, odbora socijalističkog saveza ili iz osnovne partijske organizacije ako bi umjesto sudije spominjali Tita, Mikulića ili Pozderca, činilo mi se da strogi zviždač upravo mene vidi. Snajperski precizni pogled sa sredine terena kao da je igrao na mom čelu.

Umuknuo sam u trenu, pokušao dublje se zavući među vulkanski upaljene "pitare", kako su nas zvali oni "kantičari" sa Grbavice. Koliko god se skrivao, oči čovjeka prema kojem su letjeli plotuni uvreda, užareno su me pratile. Rumenilo srama prekrilo mi je lice, a strah od ponovnog susreta u komšiluku gotovo ukočio. Jer, gdje ćeš psovati dobrog čiku koji nam je sa sudijskih putovanja donosio zlata vrijedne žvake. Pokušaj povlačenja i naglog prekida u divljačkom zavijanju prema sudiji i gostujućim igračima, u sekundi je primijećen. Imao sam tada najjači pubertetski, mutirajući bas u raji. Kada ja viknem, stadion se tresao, hvalio sam se ne sluteći da će mi to jednog dana gotovo doći glave.

Prvo se njih nekoliko, s prijetećim pogledima, okrenulo prema meni. Potom cijeli redovi, pa čitava tribina.

- Eno ga, izdajica! Uvukao se među naše! – povikao je neko. Odgovor je stigao u zastrašujućoj plimi bijesnih glasova:

- Ubij, ubij dušmana!

Po meni kiša fišeka sa košpama, kikirikijem, leblebijama. Poneka konzerva. Srećom, nije bilo boca. Jedva sam uspio izmaći onima što su željeli bliže susrete. Kao bez glave uletio sam u dio sa protivničkim navijačima, dok je za mnom i dalje prašilo ono:

- Ubij, ubij dušmana!

Poslije toga više nisam smio na istu kotu na Koševu. Birao sam rubne prostore bordo navijača da bih iz ćoškova furnuo ako me neko od uspaljenih pitara ponovo prepozna. U komšiluku sam susretao i Nusreta Selimovića. Uvijek je ljubazno otpozdravljao na moje ljubim ruke, a ponekad i nagrađivao nezaboravnim žvakaćim italijanskim pepermint okusom. Nakon svakog ugriza elastične mase u ustima, što je nama svjesnim omladincima mirisala tajanstvenošću branjenog kapitalizma, bio sam sigurniji da me on na Koševu nikada i nije skužio.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/jk)