Tokom nekoliko proteklih dana obilježen je u nizu institucija u BiH Međunarodni dan arapskog kao svjetskog jezika. Generalna skupština UN je 1973. godine proglasila arapski jezik svojim šestim službenim jezikom, čime je ušao „na listu“ tek nekoliko svjetskih jezika. To je zaista značajan datum, dostojan obilježavanja jer je na njemu nastala impresivna kultura kojoj sudbinski duguje cijeli moderni Zapad budući da su arapski jezik i klasična orijentalno-islamska kultura nastala na njemu inicirali evropski humanizam i renesansu na kojima su utemeljeni zapadna kultura i progres. O tome sam pisao u više navrata (među ostalima i na DEPO Portalu u tekstu: Priznanje UN prilično zakašnjelo: Arapski jezik je bio svjetski još u vrijeme dinastije Abasida, kad je Bagdad bio centar svijeta!)

Međutim, obilježavanje ovoga praznika danas ima i svoje naličje koje uopće nije ugodno, ali moram ukazati na njega upravo zbog ljubavi prema tome jeziku i kulturi, kao bivši dugogodišnji šef Katedre za arapski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, ali i kao dobitnik UNESCO-ve nagrade za doprinos arapskoj kulturi (2003). Ovaj neugodni osvrt pišem sa žaljenjem i razočarenjem zbog neosviještenosti većine režima u arapskim zemljama (narod je nešto drugo) koja se ispoljava i u takvoj nebrizi za tragičnu sudbinu Palestine da se nameće zaključak kako je većini tih režima stalo do toga da što prije nestane Palestine jer bi time nestao problem koji opterećuje njihove odnose sa SAD i Izraelom.

Dakle, povodom obilježavanja Međunarodnog dana arapskog kao svjetskog jezika moram naglasiti, s neizmjernim žaljenjem, da predstavnici arapskih zemalja u BiH ne brinu o statusu svoga jezika u našoj zemlji. Ilustrativan dokaz je to da godinama na Katedri za arapski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu nema nativnog lektora za arapskih jezik, a takav lektor je dragocjen za studij vrlo teškog arapskog jezika. Nakon rata, Fakultet je potpisao Protokol sa Egipatskom ambasadom u Sarajevu i na temelju toga na Fakultet su delegirali lektora tokom niza godina. No, jednoga dana je u misiju stigla ambasadorica koja je otpustila iz Ambasade prevodioce za arapski jezik, zavodeći u Ambasadi engleski kao jezik komunikacije. Prekinuta je tradicija, pa i potpisani Protokol o slanju lektora na Filozofski fakultet iako je Fakultet imao izdvojenu finansijsku poziciju za to.

Bio sam u šoku s obzirom na sljedeće impresivne činjenice: stožerna arapska zemlja odbija poslati lektora na najstariju visokoškolsku institucija u BiH na kojoj se tokom sedamdesetak godina studiraju arapski jezik i književnost, gdje se obrazuju profesori arapskog jezika... Uzalud sam, u svojstvu šefa Katedre, u više navrata tražio da se pošalje lektor za arapski jezik.

Je li to adekvatan odnos prema arapskom kao svjetskom jeziku?!

Apsurd je potpun. Tragična sudbina Palestine neuporediva je s ovim, naravno,  ali je i to u horizontu iste neosviještenosti. Pogledajmo istini u oči; suočimo se s činjenicama jer je to način da se prevlada njihov negativitet. Prevelik gubitak je gubitak dostojanstva i samopoštovanja – od individuuma do društva i čitave kulture.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)