Opasno je danas na ovo podsjećati, ali, eto, ne da mi vrag mira. Često je tako bilo u mom kratkom i skromnom životu...

Devedesete godine su, posebno u Beogradu, papanski navalili da uklone Josipa Broza Tita sa Dedinja. Da ga izmjeste iz Kuće cvijeća i ponovo sahrane na nekom drugom, neuglednom groblju. Da ga smjeste među obične insane, da mu se na grobu mogu iživljavati naglo probuđeni nacionalisti, koji su do juče poltronski padali na koljena pred tom legendom.

Bilo je zapanjujuće, gotovo panično pratiti te razne inicijative mraka. Smetao im je mrtav vođa o kojem su decenijama pjevali pjesme i od njega stvarali božanstvo, kojeg su, linafo, svi voljeli. U tom cunamiju od ljubavi do mržnje samo su luđaci kao nas nekoliko smogli snage i hrabrosti da se suprostave udarima valova koji će uskoro zbrisati cijelu jednu zajedničku zemlju.

Skočili smo Omer Pobrić, Josip Pejaković i ja sa idejama o spasu Maršala. Trubili smo na sve strane, ali mnogi mediji se nisu usuđivali da to prenose. Jedino se ondašnji, brzo ugašeni, Yutel, pod komandom Goran Milića i uz mikrofon reportera Predraga Kojovića, sada lidera Naše stranke u BiH, usudio javnosti prezentirati naš plan.

Omer Pobrić, čuveni muzičar, Josip Pejakovič, glumac nad glumcima, i moja novinarska malenkost predlagali smo da se Tito izmjesti u srce Sarajeva. Tu bi njegovi posmrtni ostaci bili najmirniji. 

Da smo bili u pravu pokazuju sva ona današnja okupljanja oko Titove biste, u nesporednoj blizini Ambasade SAD na Marijin Dvoru, povodom sjećanja na još neumrli Dan mladosti i rođendan Josipa Broza.

Srećom, nekom je u nekadašnjem glavnom gradu pokojne Jugoslavije palo na pamet da je, ipak, bolje zadržati Josipa Broza na Dedinju. Pričali su mi da tada nije prevladalo zadnje zrnce ljubavi prema povjesnom vođi ovih i danas zavađenih naroda, kojim majstorski manipuliraju primitivne vođe nacionalnih plemena, nego čista računica.

Kuća cvijeća i danas donosi lovu Beogradu. Posjetilaca je sve više, a ljudi moraju negdje klopati, piti, spavati. Kuća cvijeća tako postaje turistički suvenir jednog grada kojim se privlače dodatni brojevi posjetilaca.

Dobro je da je i tako. Vrijednost i svetost jednog groba nije umanjena i ukaljana. Možda je moglo biti drukčije da nije bilo poruka iz Sarajeva. Valjda smo nešto i postigli u taj vakat da neki razumiju koliki je značaj Kuće cvijeća...

Mislim tako dok posmatram slike nas trojice, rahmetli Omera Pobrića, Josipa Pejakovića i mene iz tog priloga Yutela o micanju Titovih kostiju.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)