Izvor: Index.hr / Momčilo Đurđić
Film Radoša Bajića Heroji Halijarda, koji se nedavno počeo emitirati u kinima, izazvao je skandal nekoliko mjeseci prije premijere na filmskom festivalu u Sarajevu. Iako je ljetos ondje predstavljen samo u formi trailera, odmah je prepoznat kao sadržaj koji se bavi četničkom propagandom.
Film je priča o 508 savezničkih pilota koje su pripadnici četničkog pokreta, članovi njihovih obitelji i neuniformirane pristaše čiča Draže spasili od Nijemaca i uspješno vratili kući u akciji kodnog naziva "Halijard". Ne ulazeći u njegove umjetničke okvire, jer film još nismo stigli ocijeniti, sama tema je isprovocirala dio javnosti, imajući u vidu da se spašavanjem savezničkih pilota godinama maše kao krunskim dokazom da je Ravnogorski pokret od 1941. do 1945. bio na pravoj strani.
Procesi povijesnog revizionizma koji su započeli padom Berlinskog zida u postkomunističkoj Europi imali su snažnog odjeka ne samo u Srbiji nego i u čitavom "Srpskom svetu", prije svega u Republici Srpskoj i Crnoj Gori. Što se tiče kvislinške dijaspore, ona nikada nije ni izlazila iz svog "filma" i svojih ratnih uniformi, gorko ližući gubitničke rane iz Drugog svjetskog rata u dalekoj Australiji i Amerikama, Sjevernoj i Južnoj.
Ista ta dijaspora je 90-ih skupljala novac za fabriciranje povijesti
To je onaj isti svijet koji će krajem osamdesetih i početkom devedesetih puniti džepove Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja, dok su "torbarili" na turnejama po spomenutim kontinentima, skupljajući svoj "prvi milijun". Oni će desetljećima uspijevati zatomiti svoju suradnju s nacifašističkim okupatorima u otadžbini krijući je iza radikalnog antikomunizma, uspostavljajući tako jedan socijalni okvir koji se pokazao prihvatljivim za njihovo tamošnje okruženje.
Ta ista dijaspora će već devedesetih, a pogotovo nakon 5. listopada, opet biti izdašna i prikupiti veliki novac ovoga puta za pojedine ovdašnje povjesničare koji će fabricirati povijesnu publicistiku, prebogatu najpodlijim oblikom falsificiranja - prešućivanjem i/ili negiranjem zločina i kolaboracije.
Mi koji smo krajem osamdesetih smatrali sebe antikomunistima, i poslije Miloševićeve 8. sjednice, Jogurt i Antibirokratske revolucije krenuli u formiranje Demokratske stranke, nestrpljivo smo čekali da se otvore arhive i dosjei. Bili smo na antikomunističkim steroidima sve očekujući da se konačno utvrdi kako su čiča Draža, zatim general Nedić zvani "srpska majka" (danas tu titulu nosi Arkanova udovica Ceca), kao i Mita Ljotić, čija je "desna ruka" privodila s Nijemcima narod na streljanje u Kragujevcu, tek nevine žrtve višedesetljetne komunističke propagande.
Ispostavilo se da je zločina bilo i više nego što smo znali
Kad ono – ćorak! Naknadno češljanje dokumentirane povijesti dokazalo je da je zločina bilo i više no što smo znali i učili. Dodatno iziritirani antifašisti, doduše rijetki, svojski su se potrudili da javnost upoznaju s krvavim epizodama iz rata o kojima do tada nismo bili obaviješteni. U tom traganju za dokazima obiju strana nabasali smo na neočekivanu istinu koja je brižljivo prikrivana i gurana "pod tepih", što se i danas vješto čini.
Naime, indikativno je bilo da je neformalna politička i formalno-pravna rehabilitacija Ravnogorskog pokreta kroz poništavanje sudskog procesa Draži Mihailoviću, naišla na mnogo veću podršku nego na suprotstavljanje. Ništa drugačije nije prošla ni kazališna predstava Siniše Kovačevića posvećena generalu Nediću, predsjedniku ratne kolaboracionističke vlade u okupiranoj Srbiji.
Konačno, možda najupečatljivija i najskandaloznija rehabilitacija, iz sjenke, dogodila se indirektno, proglašenjem Vladike Nikolaja za sveca. Njegova ideološka bliskost sa šefom pronacističkog "Zbora" Dimitrijem Ljotićem, nad čijim je grobom u Sloveniji održao posljednje opelo prije no što je utekao u "satansku i čivutsku (židovsku)" Ameriku, apsolutno se može protumačiti i kao svojevrstan oblik amnestije za suborca i intimusa Mitu.
Ostatak teksta možete pročitati ovdje.
(DEPO PORTAL/mm)